Kada obitelj pokuca na vrata: Nedjelja kod mojih
“Zašto baš danas, mama?” – promrmljala sam sebi dok sam gledala kroz prozor tramvaja broj 6, koji je klizio niz Vlašku prema Borongaju. Telefon mi je još uvijek bio vruć od njenog poziva. “Dolaze ti tetka Jasna i tvoj brat Ivan s djecom. Nemoj kasniti, molim te!” – njen glas bio je napet, kao da očekuje da ću opet pronaći izgovor da ne dođem.
Ali ovaj put nisam pobjegla. Nisam se sakrila iza posla, izmišljenih obaveza ili umora. Ovaj put sam odlučila doći, suočiti se s onim što me godinama tišti – osjećajem da sam strankinja u vlastitoj obitelji.
Dok sam ulazila u stan, osjetila sam miris pečenih paprika i svježe ispečenog kruha. Mama je žurila po kuhinji, a tata je sjedio za stolom i gledao Dnevnik. “Ena, stigla si!” – mama je pokušala zvučati veselo, ali u očima joj je titrala zabrinutost. Tata je samo klimnuo glavom, kao da mu je neugodno što me vidi.
“Bok, tata”, rekla sam tiho. On je promrmljao nešto nerazgovijetno i vratio pogled na televizor. U tom trenutku zazvonilo je zvono na vratima – stigli su gosti.
Tetka Jasna ušla je s osmijehom koji je bio preširok da bi bio iskren. Ivan je odmah zagrlio mamu, a mene pogledao kao da me vidi prvi put nakon godina. Njegova djeca, Luka i Sara, trčala su po hodniku, vrištala i smijala se.
“Ena, kako si? Još uvijek radiš u onoj firmi?” – upitala me tetka Jasna dok smo sjedali za stol. “Radim”, odgovorila sam kratko, svjesna da nitko zapravo ne želi čuti više od toga.
Ručak je tekao uobičajeno – mama je nudila još juhe, tata šutio, Ivan pričao o svom poslu u Njemačkoj, tetka Jasna žalila se na susjede u Sarajevu. Svi su pričali, a nitko nije slušao.
U jednom trenutku, Sara je povukla stolnjak i prolila sok po stolu. Mama je skočila: “Jao, dijete! Ena, dodaj ubrus!” Skočila sam kao po naredbi, ali u meni se nešto slomilo. Osjetila sam kako mi srce lupa, a ruke drhte.
“Znaš li ti, Ena,” ubacila se tetka Jasna dok sam brisala stol, “da tvoja mama stalno brine za tebe? Kaže da si uvijek sama, da nikad ne dovodiš nikoga kući…”
Osjetila sam kako svi pogledi padaju na mene. Ivan je podignuo obrve: “Pa dobro, Ena, kad ćeš nam nekog dovesti? Imaš li ti ikoga?”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao da stojim gola pred njima. “Imam svoj život”, izustila sam tiho.
Mama je uzdahnula: “Samo želimo da budeš sretna. Zabrinuti smo…”
“Zabrinuti ste jer nisam kao Ivan? Jer nisam otišla u Njemačku i rodila dvoje djece? Jer nisam ispunila vaša očekivanja?” – izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.
Nastao je muk. Tata je prvi progovorio: “Nije to tako… Samo želimo najbolje za tebe.”
“A što ako ja ne želim ono što vi želite za mene? Što ako mi treba samo malo razumijevanja?” – glas mi je zadrhtao.
Ivan je odmahnuo rukom: “Ma pusti to, Ena. Svi imamo svoje probleme. Nije život bajka.”
Tetka Jasna je šutjela prvi put otkad je došla. Djeca su prestala trčati i gledala me širom otvorenih očiju.
Mama je sjela do mene i tiho rekla: “Znam da ti nije lako. Ali obitelj… obitelj je sve što imamo.”
Pogledala sam je i po prvi put vidjela strah u njenim očima – strah da će me izgubiti, ali i strah od istine koju nikad nismo izgovorili naglas.
Sjetila sam se djetinjstva – kako su uvijek hvalili Ivana jer je bio dobar učenik, sportaš, kasnije uspješan u inozemstvu. Ja sam bila ona tiha, povučena djevojčica koja crta po marginama bilježnica i sanja o bijegu iz stana punog očekivanja.
“Možda ja nisam ono što ste željeli”, rekla sam napokon, “ali trudim se biti ono što jesam. Zar to nije dovoljno?”
Mama me zagrlila prvi put nakon dugo vremena. Osjetila sam kako joj ruke drhte oko mojih leđa.
Ivan je ustao: “Idemo djeco! Kasno je.” Tetka Jasna ga je slijedila bez riječi.
Kad su otišli, ostala sam sjediti za stolom s roditeljima. Tišina više nije bila teška kao prije. Mama mi je donijela kolač i tiho rekla: “Hvala što si ostala danas.”
Tata me pogledao preko naočala: “Znaš… možda nismo uvijek znali kako razgovarati s tobom. Ali nisi sama. Nikad nisi bila.”
Osjetila sam suze kako mi klize niz lice – ovaj put nisu bile od tuge nego od olakšanja.
Dok sam kasnije hodala prema tramvajskoj stanici kroz mirnu nedjeljnu večer, pitala sam se: Možemo li ikada stvarno pronaći svoje mjesto u obitelji ili samo učimo živjeti s onim što nam je dano? Je li dovoljno biti svoj kad svi oko tebe očekuju nešto drugo?