Kada se moj bivši muž vratio nakon dvanaest godina: Suočavanje sa starim ranama
“Ivana, molim te, samo da razgovaramo…”
Stajao je na pragu mog stana, s istim onim pogledom koji me nekad obarao s nogu, ali sada mi je izazivao mučninu u želucu. Dario. Nakon dvanaest godina. Dvanaest godina otkako je otišao s onom ženom iz Splita, ostavivši mene i našeg sina Leona da skupljamo komadiće života koji je on tako lako razbio.
“Nemaš ti što više razgovarati sa mnom,” odgovorila sam kroz stisnute zube, ali ruka mi je drhtala dok sam držala kvaku. Leon je bio u svojoj sobi, slušao muziku, i nisam htjela da ga uznemirim. Dario je pogledao prema hodniku, kao da očekuje da će Leon istrčati i skočiti mu u zagrljaj. Ali Leon nije više onaj dječak od šest godina koji je plakao svake noći jer tata nije došao kući.
“Ivana, molim te… samo pet minuta. Nisam došao praviti probleme. Samo… želim vidjeti sina.”
Osjetila sam kako mi se srce steže. Toliko puta sam zamišljala ovaj trenutak, ali uvijek sam ga završavala tako da mu zalupim vrata pred nosom. Sada, kad se to stvarno događa, nisam znala što osjećam. Bijes? Tugu? Ili možda strah da će Leon opet biti povrijeđen?
Pustila sam ga unutra. Sjeli smo za kuhinjski stol, on na onoj istoj stolici na kojoj je prije dvanaest godina ostavio ključeve i otišao bez riječi.
“Kako si?” pitao je tiho.
“Kako misliš da sam?” odgovorila sam. “Dvanaest godina sam sama odgajala tvoje dijete. Dvanaest godina si bio duh u našem životu. I sad se pojaviš kao da ništa nije bilo?”
Dario je spustio pogled. “Znam da sam pogriješio. Bio sam mlad, glup… Mislio sam da znam što želim. Ali pogriješio sam, Ivana. Sve ove godine mislio sam na vas. Na Leona…”
U tom trenutku vrata Leonove sobe su se otvorila. Visok, mršav mladić s tamnim očima izašao je u hodnik i zastao kad je ugledao Darija.
“Što ti radiš ovdje?” pitao je hladno.
Dario je ustao, nespretno raširio ruke kao da želi zagrliti sina, ali Leon se povukao korak unatrag.
“Samo sam došao vidjeti te… razgovarati…”
“Nisi me vidio dvanaest godina. Sad ti više ne trebaš razgovarati sa mnom,” rekao je Leon i vratio se u sobu, zalupivši vratima.
Dario je sjeo natrag, slomljenog izraza lica. Pogledala sam ga i osjetila kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam mu htjela dati to zadovoljstvo.
“Što hoćeš od nas? Imaš novi život, novu ženu… Zašto si došao sad kad smo napokon pronašli mir?”
Dario je šutio nekoliko trenutaka pa tiho rekao: “Nisam više s njom. Sve sam izgubio. Posao, stan… I onda sam shvatio što mi zapravo nedostaje. Vi. Moj sin. Ti…”
Osjetila sam kako me ljutnja preplavljuje. “Sad kad nemaš ništa, sjetiš se nas? Kad ti je bilo dobro, nisi ni pitao za Leona! Znaš li koliko puta je plakao zbog tebe? Koliko puta me pitao zašto ga tata ne voli?”
Dario je spustio glavu u dlanove. “Znam… Zaslužujem sve što mi kažeš. Ali molim te, Ivana, daj mi priliku da barem pokušam ispraviti stvari.”
U tom trenutku zazvonio mi je mobitel – mama.
“Ivana, jesi dobro? Vidjela sam Darija pred zgradom… Nemoj mu vjerovati! Sjeti se kako te povrijedio!”
“Dobro sam, mama,” odgovorila sam kratko i prekinula poziv.
Sjećanja su navirala – noći kad nisam mogla zaspati od brige kako ću platiti režije, dani kad sam radila dva posla da Leon ima sve što mu treba, pogledi susjeda puni sažaljenja i ogovaranja. U malom gradu poput našeg svi znaju sve – svi su znali da me Dario ostavio zbog mlađe žene iz Splita.
“Ivana,” rekao je tiho, “znam da ne mogu vratiti vrijeme. Ali mogu pokušati biti otac svom sinu sada. Ako mi dopustiš…”
Pogledala sam ga ravno u oči. “To nije na meni da odlučim. To moraš pitati Leona. Ali nemoj ga povrijediti opet. Ne bih mu to mogla oprostiti – a ni sebi.”
Dario je ustao i otišao do Leonove sobe. Kucnuo je tiho.
“Leon… Znam da nemaš razloga vjerovati mi. Ali volio bih da mi barem daš priliku da ti objasnim… Ako želiš razgovarati, bit ću ovdje još neko vrijeme. Ako ne želiš – razumjet ću.”
Nakon nekoliko minuta tišine, Leon je otvorio vrata i pogledao ga ravno u oči.
“Ne znam mogu li ti ikad oprostiti,” rekao je tiho. “Ali možda možemo popiti kavu negdje vani… jednom.”
Dario se nasmiješio kroz suze.
Kad su izašli iz stana, ostala sam sama za stolom i gledala kroz prozor u sivilo zagrebačkog popodneva. Osjećala sam se prazno i umorno, ali i nekako lakše – kao da sam skinula teret koji sam godinama nosila na leđima.
Sjedila sam tako dugo nakon što su otišli, pitajući se: Jesam li napravila pravu stvar? Može li se prošlost ikad zaista oprostiti ili samo naučimo živjeti s njom?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Može li izdaja ikad biti zaboravljena ili samo zakopana duboko u nama?