Kada su nam ukrali osmijeh: Priča o izgubljenom povjerenju i snazi zajedništva
“Lejla, jesi li stavila još eklera na stol? Ovi su nestali za tren!” viknuo sam dok sam brisao ruke o pregaču, gledajući kako se ljudi okupljaju oko našeg improviziranog štanda ispred zgrade. Subota ujutro, sunce se tek probijalo kroz oblake, a miris svježe pečenih kolača širio se ulicom. Lejla je bila sva ponosna, s osmijehom od uha do uha, dok je objašnjavala prolaznicima da sav novac ide za azil “Šapa nade”.
“Amire, vidi! Dva marke od tetke Fikrete!” pokazala mi je sitniš u kutiji. Srce mi je bilo puno – ne zbog novca, nego zbog osjećaja da radimo nešto dobro. Mama nas je gledala s prozora, a tata je iz daljine mahao dok je išao po burek. Sve je bilo savršeno – dok nije došao ON.
Bio je to muškarac u crnoj jakni, s kapuljačom navučenom preko glave. Prvo sam mislio da je samo još jedan kupac. “Dobar dan, mali! Šta imate od kolača?” pitao je promuklim glasom. Lejla mu je ponudila vanilice, a ja sam mu pokazao štrudle od jabuka. Nije ni pogledao kolače – pogled mu je bio prikovan za kutiju s novcem.
“Možeš li mi dati dvije štrudle?” pitao je, a dok sam se okrenuo da ih spakujem, osjetio sam kako mi srce preskače. U sekundi – kutija s novcem nestala je s našeg stola. Lejla je vrisnula: “Amire! Novac!”
Trčao sam za njim koliko su me noge nosile, ali bio je brži. Ulica je odjekivala mojim povicima: “Upomoć! Lopov!” Ljudi su izlazili na balkone, neki su pokušali presjeći mu put, ali uzalud. Vratio sam se do štanda, sav zadihan i uplakan. Lejla me zagrlila i oboje smo plakali – ne zbog novca, nego zbog osjećaja izdaje.
Mama je dotrčala iz stana: “Djeco, jeste li dobro? Šta se desilo?” Tata se vratio s vrećicom bureka i kad je čuo šta se dogodilo, lice mu je potamnilo od brige i ljutnje. “Ne mogu vjerovati da neko može ukrasti od djece!”
Cijeli dan smo sjedili na stepenicama ispred zgrade, gledali praznu kutiju i pitali se gdje smo pogriješili. “Možda smo trebali biti oprezniji… Možda nismo trebali vjerovati svakome…” šaputala je Lejla.
Navečer su nam pokucali komšija Jasmin i njegova supruga Sanela. “Čuli smo šta se desilo… Djeco, nemojte gubiti vjeru u ljude. Evo nešto malo da vam pomognemo,” pružili su nam deset maraka i veliku čokoladu. Ubrzo su dolazili i drugi susjedi – teta Fikreta s domaćim sokom i pet maraka, deda Mustafa sa starim albumom slika iz azila.
Sljedećeg jutra pred zgradom su stajali policajci. “Djeco, želimo vam pomoći da pronađemo lopova,” rekao je policajac Edin. Osjećao sam se kao da smo opet važni, kao da nas neko vidi i čuje. Policija je pregledala kamere iz obližnjih radnji, razgovarali su s prolaznicima. Iako lopova nisu pronašli odmah, osjećaj podrške bio je jači od svega.
Mama nas je zagrlila: “Vidite li koliko vas ljudi vole? Ne dozvolite da vam jedan loš čovjek uništi vjeru u dobro.” Tata je predložio: “Hajde da napravimo još veću akciju! Ovaj put ćemo svi zajedno prodavati kolače – i komšije i prijatelji.”
Tako smo sljedeće subote imali pravi mali sajam ispred zgrade. Ljudi su donosili kolače, kiflice, pa čak i domaći ajvar. Djeca iz susjedstva crtala su plakate: “Za naše pse! Protiv lopova!” Policajci su došli u civilu, kupili kolače i pričali s nama o važnosti povjerenja i zajedništva.
Na kraju dana kutija s novcem bila je puna – više nego ikad prije. Skupili smo dovoljno za hranu i lijekove za cijeli mjesec za azil. Lejla me pogledala kroz suze radosnice: “Vidiš li, Amire? Nisu svi ljudi loši.”
Te večeri sam dugo gledao kroz prozor u svjetla grada i razmišljao o svemu što se dogodilo. Jesmo li mogli spriječiti krađu? Možda jesmo. Ali ono što nismo mogli znati jest koliko će nam ljudi pružiti ruku kad nam bude najteže.
Ponekad se pitam – koliko nas jedna nepravda može zbližiti? I jesmo li spremni oprostiti onima koji nas povrijede ako zbog toga otkrijemo pravo lice zajedništva?