Kada ti najbliži okrenu leđa: Priča o izdaji i borbi za djecu

“Ne možeš ti više ovako, Amra! Ova djeca trebaju red, a ne tvoje izmišljene principe!” – vikala je svekrva Fikreta dok je stajala nasred mog dnevnog boravka, držeći u ruci moju šalicu za kafu kao trofej. Nisam ni stigla skinuti kaput nakon posla, a već sam osjećala kako mi se tlo pod nogama ruši. Moja zaova Sabina je sjedila na kauču, prevrćući očima svaki put kad bih pokušala nešto reći.

Moj muž, Emir, stajao je pored njih, spuštenih ramena, ali nije rekao ni riječ u moju obranu. Samo je šutio, gledao u pod, kao da ga se sve to ne tiče. “Amra, mama i Sabina će ostati kod nas neko vrijeme. Nemaš ništa protiv, zar ne?” – izgovorio je napokon, ali njegov glas nije imao ni trunke odlučnosti. Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. “Nisam ni pitala imam li izbora”, odgovorila sam tiho.

Tako je počelo. Prvo su došle s dvije velike torbe, a onda su se dan po dan širile po stanu kao plijesan. Fikreta je preuzela kuhinju, Sabina dječju sobu. Moja djeca, Lejla i Tarik, gledali su me zbunjeno dok im je baka određivala kad će jesti i što će oblačiti. “Tvoja mama ne zna što je najbolje za vas”, šaputala im je Fikreta kad bi mislila da ne slušam.

Nisam imala snage za borbu. Radila sam dva posla – danju u knjižari, navečer čistila urede – samo da mogu platiti račune i kupiti djeci ono što im treba. Emir je već mjesecima bio bez posla, ali nije ni pokušavao nešto promijeniti. Svekrva je to koristila kao oružje protiv mene: “Da nisi toliko tvrdoglava, možda bi Emir imao bolji posao!”

Jedne večeri, dok sam kasno stigla kući, zatekla sam Sabinu kako pretražuje moj ormar. “Šta radiš?” – upitala sam oštro. “Tražim nešto za obući. Tvoje stvari su bolje od mojih”, odgovorila je bez trunke srama. Osjetila sam kako mi se krv penje u lice. “Ovo je moj stan! Moje stvari!” – povikala sam. Fikreta je dotrčala iz kuhinje: “Nemoj vikati pred djecom! Zar ti nije dosta što si ih već dovoljno zbunila svojim ponašanjem?”

Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam kako Fikreta i Sabina šapuću u kuhinji, smišljajući nove načine da me izbace iz vlastitog života. Emir je ležao pored mene, okrenut na drugu stranu. “Zašto mi ovo radiš?” – šapnula sam mu kroz suze. “Ne mogu protiv njih… znaš kakva je mama”, odgovorio je tiho.

Sljedećih dana situacija se samo pogoršavala. Djeca su postajala povučena, prestali su mi pričati o svojim problemima. Lejla je jednom došla uplakana iz škole: “Baka kaže da ne smijem ići na izlet jer ti ne znaš brinuti o meni.” Tarik je počeo mokriti u krevet od stresa. Osjećala sam se bespomoćno.

Jednog dana, dok sam bila na poslu, dobila sam poziv iz škole: “Gospođo Amra, vaša djeca nisu došla danas na nastavu.” Odjurila sam kući glavom bez obzira. Stan je bio prazan – nigdje ni djece ni Fikrete ni Sabine. Emir me dočekao na vratima: “Mama ih je odvela kod svoje sestre u Mostar na nekoliko dana. Treba im promjena.” Nisam mogla vjerovati svojim ušima.

“Kako si mogao dozvoliti da mi uzmu djecu? Jesi li ti normalan?” – urlala sam kroz suze. Emir je samo slegnuo ramenima: “Mama zna što radi…”

Sljedećih tjedana borila sam se s advokatima, socijalnom službom, pokušavala dokazati da sam dobra majka. Fikreta i Sabina su lagale na sudu: “Amra ih zanemaruje, stalno radi, djeca su nesretna.” Emir nije došao ni na jedno ročište.

Na kraju su mi djecu dali na viđanje svaki drugi vikend. Moj stan je ostao prazan, hladan kao grobnica. Fikreta i Sabina su slavile svoju pobjedu – uzeli su mi sve što mi je bilo sveto.

Ali nisam odustala. Počela sam raditi još više, upisala tečaj engleskog jezika, upoznala nove ljude. Svaki trenutak s Lejlom i Tarikom koristila sam da im pokažem koliko ih volim i koliko vrijede. Polako su počeli vjerovati u mene opet.

Danas, nakon tri godine borbe, Lejla i Tarik žive sa mnom. Fikreta i Sabina više nemaju moć nada mnom – ali ožiljci su ostali.

Ponekad se pitam: Kako oprostiti onima koji su ti uništili život? I gdje pronaći snagu kad ti najbliži okrenu leđa?