Kada ti susjeda kaže da ti se sin ženi: Priča o Ani i tišini u obitelji
“Ana, čestitam! Čula sam da ti se Ivan ženi!” Susjeda Mara mi je to dobacila dok sam zalijevala cvijeće na balkonu. Ruka mi je zadrhtala, voda je prolila po pelargonijama. Pogledala sam je zbunjeno, pokušavajući shvatiti šalu. “Kakav Ivan? Moj Ivan?” upitala sam, glasom koji je već pucao. Mara je odmah shvatila da nešto nije u redu. “Pa… oprosti, mislila sam da znaš. Svi u zgradi pričaju. Ivana su vidjeli s onom djevojkom, Lejlom, kod matičara prošli tjedan. Rekli su da je bio i kum, onaj njegov prijatelj Dario…”
Zatvorila sam vrata balkona i naslonila se na hladni zid hodnika. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz prsa. Moj sin, moj Ivan, jedino dijete, ženi se – a ja to saznajem od susjede? Kako je moguće da nisam znala? Gdje sam pogriješila?
Sjećanja su mi navirala kao bujica: Ivan kao dječak, kako trči po dvorištu u Bosanskoj Gradišci, gdje smo živjeli prije rata; Ivan u Zagrebu, kad smo morali sve ostaviti i krenuti ispočetka; Ivan koji mi govori da ga pustim na miru, da nije više dijete. I ja, tvrdoglava, ponosna, koja sam uvijek mislila da znam što je najbolje za njega.
Telefon mi je bio težak u ruci. Nisam znala trebam li ga nazvati ili čekati da se javi. Prošlo je nekoliko sati dok nisam skupila hrabrosti. Nazvala sam ga. Javio se nakon trećeg zvona.
“Halo?”
“Ivane… Je li istina?”
Tišina s druge strane. Zrak mi je postao pregust za disanje.
“Mama… Nisam znao kako da ti kažem. Sve se dogodilo brzo. Lejla je trudna. Nismo htjeli praviti veliku stvar od toga…”
“A ja? Ja nisam velika stvar? Ja nisam tvoja majka?”
Osjetila sam kako mi glas drhti, ali nisam mogla stati. “Zar sam toliko pogriješila da nisi mogao doći i reći mi? Zar sam ti toliko strana?”
Ivan je šutio. Znam ga – kad šuti, znači da ne zna što bi rekao ili ga boli.
“Mama, oprosti… Nisam htio da saznaš ovako. Nije bilo vremena… Lejlina mama je došla iz Tuzle samo na par dana, morali smo sve brzo organizirati… Nisam htio da te povrijedim.”
“Ali jesi! Povrijedio si me više nego što možeš zamisliti!”
Prekinula sam vezu prije nego što sam počela plakati naglas.
Te noći nisam spavala. Gledala sam stare slike – Ivan s osmijehom bez prednjih zubića, Ivan na maturalnoj večeri, Ivan kad je upisao fakultet. Sjetila sam se i svih naših svađa: oko ocjena, oko prijatelja, oko toga što nikad nije htio pričati o svojim osjećajima. Možda sam ga previše pritiskala? Možda sam bila previše stroga?
Sljedećih dana izbjegavala sam susjede i prijatelje. Svi su znali prije mene. Svi su šaptali iza leđa: “Jadna Ana, ni ne zna što joj sin radi.” Osjećala sam sram i bijes – prema sebi, prema Ivanu, prema cijelom svijetu.
Jednog popodneva zazvonilo je na vratima. Otvorila sam i ugledala Lejlu – sitnu djevojku s velikim očima i trbuhom koji se tek nazirao.
“Dobar dan, teta Ana… Mogu li ući?”
Nisam znala što bih rekla. Samo sam klimnula glavom.
Sjela je za kuhinjski stol i gledala me iskreno.
“Znam da ste ljuti na Ivana… I na mene možda. Ali on vas voli. Samo… boji vas se ponekad. Kaže da ste uvijek imali velika očekivanja od njega.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči.
“Nisam znala… Nisam znala da ga toliko gušim. Samo sam htjela najbolje za njega.”
Lejla me pogledala nježno.
“Znam… I ja imam mamu koja me voli tako jako da ponekad ne vidi koliko me boli kad nešto ne mogu ispuniti. Ali sad ćemo biti obitelj. Želim da budete dio našeg života.”
Nisam mogla više izdržati – zaplakala sam pred njom kao dijete.
Te večeri nazvao me Ivan.
“Mama… Lejla mi je rekla da si bila dobra prema njoj. Hvala ti. Znaš… Bojao sam se tvoje reakcije više nego bilo čega na svijetu. Ali želim da upoznaš svog unuka kad se rodi. Želim da budeš tu za nas.”
Tada sam shvatila: tišina u našoj obitelji nije nastala preko noći. Gradili smo je godinama – ja svojim ponosom, on svojim strahom od razočaranja. Ali možda još nije kasno za novi početak.
Sutradan sam otišla kod njih s kolačima koje Ivan najviše voli od djetinjstva – šape s orasima i baklava po receptu moje mame iz Bosanske Gradiške.
Lejla me zagrlila na vratima, a Ivan me pogledao s osmijehom koji nisam vidjela godinama.
Možda nikad neću zaboraviti bol zbog toga što nisam bila dio najvažnijeg trenutka u njegovom životu, ali mogu pokušati biti dio svega što dolazi.
Ponekad se pitam: Koliko nas u tišini gubi ono najvažnije – ljubav svoje obitelji? I koliko nam treba hrabrosti da prvi prekinemo tu tišinu?