Kako sam pokušala odvratiti nepozvane rođake koji su upadali na svaku našu obiteljsku proslavu
“Opet oni!” šapnula sam sebi dok sam kroz prozor gledala kako crveni Renault Clio staje pred našom kućom. Bio je to treći put ove godine da su se teta Ljubica i njezin muž Dragan pojavili bez najave. Zvono je zazvonilo, a srce mi je potonulo. Mama je već bila na vratima, lice joj se razvuklo u onaj lažni osmijeh koji je čuvala samo za ovakve prilike.
“Ivana, otvori im, ne mogu sad ja!” viknula je iz hodnika, a ja sam duboko udahnula i otvorila vrata.
“A, Ivana, dušo! Pa mi smo samo na kratko!” teta Ljubica je već gurala vrećicu s nekim starim kolačima u moje ruke. Dragan je stajao iza nje, nestrpljivo gledajući prema dnevnoj sobi gdje je već mirisalo na pečenje.
“Nismo vas očekivali…” pokušala sam, ali teta me prekinula: “Ma znamo, ali rekli smo, kad smo već u kvartu, da navratimo. Nismo ništa jeli cijeli dan!”
Zatvorila sam vrata za njima i pogledala prema mami koja je već vadila dodatne tanjure. Tata je sjedio za stolom, stisnutih usana, šutio je kao i uvijek kad bi Ljubica došla. Moj brat Filip samo je zakolutao očima i nestao u svoju sobu.
Nije to bio prvi put. Zapravo, otkad znam za sebe, naši rođaci iz Travnika dolazili su nenajavljeno na sve – rođendane, Božiće, pa čak i na obične nedjeljne ručkove. Nikad nisu donijeli ništa osim starih kolača ili priča o tome kako im je teško. A kad bi otišli, ostavljali bi za sobom nered i gorak okus u ustima.
Jednom sam pokušala razgovarati s mamom o tome.
“Mama, zašto im ne kažeš da ne mogu dolaziti bez najave?”
Pogledala me kao da sam predložila izdaju: “Ivana, to su ti rodbina. Ne možeš ih otjerati. Što će selo reći?”
Ali meni je bilo dosta. Svaki put kad bih planirala nešto lijepo – večeru s prijateljima, mirnu nedjelju s obitelji – netko bi zazvonio na vrata i sve bi propalo. Počela sam osjećati tjeskobu svaki put kad bih čula auto pred kućom.
Jednog dana, odlučila sam uzeti stvar u svoje ruke. Bio je to Filipov rođendan. Dogovorili smo mali party s njegovim prijateljima iz škole. Sve sam isplanirala do zadnjeg detalja – torta iz slastičarne, baloni, glazba koju voli. Mama je bila skeptična: “Samo da nam opet ne bane Ljubica…”
I naravno, točno u pola šest, kad su gosti već sjedili za stolom, zazvonilo je zvono. Pogledala sam kroz špijunku – Ljubica i Dragan s osmijehom od uha do uha.
“Ivana, otvori!” vikala je mama iz kuhinje.
Ali ovaj put nisam poslušala. Duboko sam udahnula i otvorila vrata samo na lanac.
“Teta Ljubice, Dragan… danas imamo privatnu proslavu za Filipa i njegove prijatelje iz škole. Nismo vas očekivali. Možda bi bilo bolje da se vidimo neki drugi dan?”
Ljubica me gledala kao da sam joj pljunula u lice.
“A tako? Znači sad smo višak? Lijepo od vas! Zaboravite da smo vam ikad išta donijeli!”
Dragan je nešto promrmljao o tome kako su današnja djeca bez poštovanja. Zatvorila sam vrata drhteći od nervoze.
Mama je istrčala iz kuhinje: “Što si to napravila?! Sramotiš nas pred rodbinom!”
“Mama, ovo je Filipov dan! Zar nije dosta da nam uvijek upadaju bez najave? Zar nemamo pravo na svoj mir?”
Tata je šutio, ali prvi put sam vidjela da klima glavom.
Te večeri mama nije pričala sa mnom. Filip mi je zahvalio što sam mu spasila rođendan. Ali osjećala sam se užasno – kao da sam izdala neku nevidljivu obiteljsku zakletvu.
Sljedećih tjedana Ljubica nije zvala. Niti Dragan. Mama je bila potištena, stalno je ponavljala: “Što će selo reći? Što će reći tvoja baka kad čuje?”
Ali ja sam prvi put osjetila mir. Nedjelje su postale tihe, mogli smo ručati bez straha od zvona na vratima. Tata je počeo pričati viceve za stolom. Filip je dovodio prijatelje bez bojazni da će ih netko prekidati.
No onda je došao Uskrs. Baka Ana nas je pozvala kod sebe u Osijek. Svi su bili tamo – i Ljubica i Dragan. Čim sam ušla u dnevnu sobu, Ljubica me pogledala preko naočala:
“A evo naše moderne cure koja ne voli rodbinu!”
Svi su se nasmijali, ali osjetila sam kako mi obrazi gore.
Kasnije me baka povukla na stranu:
“Ivana, znam da ti nije lako. Ali ponekad moraš birati između svog mira i mira u obitelji. Samo pazi da ne izgubiš jedno zbog drugog.”
Te riječi su mi odzvanjale danima nakon toga. Jesam li bila sebična? Ili sam napokon postavila granice koje su nam svima trebale?
Danas, kad god čujem zvono na vratima, srce mi ne preskoči od straha. Naučila sam reći “ne” bez grižnje savjesti. Ali još uvijek se pitam – gdje prestaje obiteljska dužnost, a počinje pravo na vlastiti život?
Možda vi znate odgovor bolje od mene? Kako vi postavljate granice prema svojoj rodbini? Je li moguće biti iskren bez da povrijedimo one koje volimo?