Kako sam pokušala udaljiti nepozvane rođake koji su uništavali svaku obiteljsku proslavu
“Opet oni!” prošaptala sam sebi dok sam kroz prozor gledala kako crni Golf staje ispred naše kuće. Kiša je lagano rominjala, a ja sam osjećala kako mi srce udara u grlu. Mama je već bila u kuhinji, rezala kolače za Ivanin rođendan, a tata je slagao stol u dnevnoj sobi. Sve je bilo spremno za mirnu, skromnu proslavu u krugu najbližih. Ali kad sam ugledala tetku Nadu i strica Željka kako izlaze iz auta, znala sam da mir opet neće potrajati.
“Mama, došli su opet bez najave,” rekla sam tiho, pokušavajući prikriti nervozu.
Mama je samo slegnula ramenima. “Što da radim, Ana? To su ti naši. Znaš kakvi su…”
Ali ja sam znala više od toga. Znala sam da će stric Željko već nakon prve rakije početi pričati o tome kako je on jedini u obitelji koji nešto vrijedi, kako su svi drugi nesposobni, a tetka Nada će se žaliti na sve – od hrane do vremena. Prošle godine su se posvađali s Ivanom jer nije htjela slušati njihove savjete o fakultetu. Prije toga su pokvarili Božić kad su doveli svog psa bez pitanja, a pas je izgrizao maminu omiljenu biljku.
Ove godine odlučila sam da više neću šutjeti. “Neću dopustiti da mi unište još jednu proslavu,” ponavljala sam sebi dok sam otvarala vrata.
“Evo nas!” viknuo je stric Željko, noseći bocu domaće šljive. “Nismo mogli propustiti Ivanin rođendan!”
Tetka Nada je već gurala torbu u hodnik i tražila gdje će sjesti. “Joj, Ana, što si blijeda? Nisi valjda opet na onoj dijeti? Znaš da to nije zdravo!”
Osjetila sam kako mi lice gori od ljutnje. “Nisam na dijeti, samo sam umorna,” odgovorila sam kroz zube.
Ivanina prijateljica Lejla me povukla za rukav dok smo postavljale tanjure. “Zašto ih ne zamolite da najave dolazak? Kod nas u Bosni to je normalno – ako nisi najavljen, ne ulaziš.”
“Pokušala sam,” šapnula sam joj. “Ali mama uvijek kaže da ne smijemo praviti probleme.”
Proslava je tekla kao po scenariju: stric Željko je već nakon pola sata počeo pričati viceve na račun tatine plaće, tetka Nada se žalila na kolače jer nisu dovoljno slatki, a mama je pokušavala sve izgladiti smiješkom i novom rundom hrane. Tata je šutio i gledao kroz prozor.
Kad su otišli kući, ostalo je samo tiho nezadovoljstvo u zraku. Ivana je plakala u svojoj sobi jer joj je stric rekao da gubi vrijeme na studiju psihologije. Mama je skupljala tanjure i tiho uzdisala.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi mi se vrtjela scena za scenom: svaka proslava ista priča, ista napetost, ista nemoć. Zašto dopuštamo da nam netko iznova uništava lijepe trenutke? Zašto se bojimo reći – dosta?
Sljedeći dan skupila sam hrabrost i nazvala tetku Nadu.
“Nada, možemo li razgovarati?”
“Naravno, Ana, reci dušo.”
“Znaš… bilo bi nam drago da dođete na proslave, ali molim te – javite se prije nego dođete. I… bilo bi lijepo da pokušamo svi biti malo obazriviji jedni prema drugima. Ivani nije bilo lako jučer.”
S druge strane tišina. Onda hladan glas: “Znači smetamo vam? Dobro, Ana, shvatila sam. Vi ste sad bolji od nas!”
Spustila mi je slušalicu.
Mama me pogledala s tugom u očima kad sam joj ispričala što se dogodilo.
“Znaš, Ana… nije lako biti između. S jedne strane želiš mir u kući, s druge strane ne želiš povrijediti nikoga. Ali možda si u pravu – možda smo predugo šutjeli.”
Tjedni su prolazili bez poziva od tetke i strica. U kući je bilo mirnije, ali osjećala sam prazninu. Mama je često gledala stare slike i uzdisala.
Jednog dana tata je rekao: “Možda nije loše što ste postavili granice. Ali obitelj su obitelj – kad dođe teško vrijeme, opet ćemo biti zajedno.”
Na Uskrs su se pojavili pred vratima – ovaj put s tortom i osmijehom.
“Javili smo se prije nego smo došli,” rekla je tetka Nada tiho.
Zagrlila sam je i osjetila olakšanje.
Ali još uvijek se pitam: gdje je granica između čuvanja mira i gubitka sebe? Je li moguće imati skladnu obitelj bez žrtvovanja vlastite sreće?