Katalizator razvoda mojih roditelja: Ispovijest koja me proganja
“Ne mogu više, mama! Ne mogu slušati kako se viče svaku noć!” viknula sam, tresući se od bijesa i straha, dok su tanjuri još uvijek zveckali na stolu, a tata je lupio vratima od dnevnog boravka. Bilo mi je sedamnaest, a osjećala sam se kao da mi je duša stara stotinu godina.
Moja mama, Jasmina, sjela je na stolicu, lice joj je bilo crveno od suza i ljutnje. “Ajla, dušo, to nije tvoja briga. To su naše stvari.”
Ali kako nije moja briga? Svaki put kad bi tata, Emir, podigao glas, ja bih se stisnula u svom krevetu, slušala kako se prepiru oko novca, oko toga tko je zaboravio platiti račune, tko je kasnio s posla, tko je zaboravio godišnjicu. U Sarajevu, gdje sam odrasla, svi su znali sve o svima. I svi su znali da kod nas u stanu nema mira.
Jedne večeri, nakon što sam čula kako tata viče: “Nisam ja kriv što si ti nezadovoljna svojim životom!”, skupila sam hrabrost i otišla kod tetke Mirele. Sjela sam na njen stari kauč i ispričala joj sve. “Ne mogu više gledati kako se uništavaju. Mislim da bi bilo bolje da se raziđu.”
Tetka me gledala dugo, šutjela je. “Ajla, ponekad djeca ne vide sve. Možda će biti bolje, ali možda ćeš požaliti.”
Nisam slušala. Vratila sam se kući i prvi put u životu rekla roditeljima ono što sam osjećala: “Ako vas dvoje ne možete biti zajedno bez da se mrzite, možda je vrijeme da svako ide svojim putem.”
Mama je zaplakala. Tata je šutio cijelu noć. Sutradan je otišao kod svog brata u Mostar.
Sljedećih nekoliko mjeseci bili su najtiši u mom životu. Mama je šutjela, gledala kroz prozor dok su joj ruke drhtale nad šoljicom kafe. Tata je dolazio samo po stvari. Komšije su šaputale na stubištu. U školi su me gledali sažaljivo.
Jedne večeri, dok sam sjedila s mamom za stolom, pitala me: “Jesi li sretna sad?”
Nisam znala šta da kažem. Osjećala sam olakšanje jer više nije bilo vikanja, ali praznina u kući bila je gora od buke.
Godinu dana kasnije preselile smo u Zagreb kod mamine sestre. Novi grad, nova škola, novi ljudi. Ali osjećaj krivnje nije nestao. Svaki put kad bih vidjela djecu s oba roditelja na školskim priredbama ili kad bih čula kako neko priča o porodičnim ručkovima nedjeljom, srce bi mi preskočilo.
Tata mi je slao poruke: “Nedostaješ mi.”
Mama je radila dva posla da nas prehrani. Ja sam pokušavala biti dobra kćerka, dobra učenica, dobra prijateljica – ali uvijek s osjećajem da nešto dugujem oboma.
Jednog dana, kad sam napunila dvadeset dvije godine i završila fakultet, sjela sam s mamom na balkon našeg malog stana u Novom Zagrebu.
“Znaš,” rekla sam tiho, “još uvijek mislim o onoj noći kad sam vas zamolila da se raziđete.”
Mama me pogledala s tugom i nježnošću. “Ajla, nisi ti kriva za ono što smo mi napravili ili nismo mogli napraviti. Možda bi se sve isto završilo i bez tvojih riječi.”
Ali ja nisam bila sigurna. Znam da sam tada mislila da spašavam sebe i njih. Sad znam da nisam mogla spasiti nikoga.
Prije nekoliko mjeseci srela sam tatu na autobuskoj stanici u Sarajevu. Bio je stariji, umorniji. Zagrlio me i rekao: “Znaš, uvijek sam mislio da ćemo tvoja mama i ja izdržati zbog tebe.”
Nisam imala snage reći mu da sam ja bila ta koja nije izdržala.
I sada, dok gledam svoje prijatelje kako ulaze u brakove ili planiraju porodicu, pitam se: jesmo li mi djeca previše opterećeni odgovornošću za sreću svojih roditelja? Jesmo li mi ti koji moramo odlučivati kad odrasli ne mogu?
Možda nikad neću znati odgovor. Ali jedno znam – svaka riječ izgovorena u bijesu ili očaju može promijeniti nečiji život zauvijek.
Ponekad se pitam: Da mogu vratiti vrijeme, bih li šutjela? Ili bih opet rekla istinu? Šta biste vi uradili na mom mjestu?