Krik Lejle: Kada Glas Kćeri Spasi Majku
“Ne, mama! Ne šalji im novac!” Hani su oči bile pune suza dok je stajala ispred mene, drhteći od straha i bijesa. U ruci sam stezala mobitel, prst mi je bio na ekranu, spreman da pošalje posljednju ratu za stan koji sam sanjala godinama. Stan u naselju Grbavica, s pogledom na Trebević, mjesto gdje sam zamišljala kako Hana i ja napokon imamo svoj mir.
“Hana, ne razumiješ… Ovo je naša prilika!” pokušala sam joj objasniti, ali ona je samo odmahnula glavom.
“Mama, molim te! Nešto nije u redu! Sjećaš se kad si mi rekla da uvijek slušam svoj osjećaj? Sada ti kažem – nešto smrdi!”
Zastala sam. U meni se borila nada s očajem. Godinama sam radila dva posla – danju kao medicinska sestra u Domu zdravlja na Dobrinji, noću kao čistačica u jednoj privatnoj klinici. Svaka marka koju sam uštedjela bila je kap znoja i suza. Stan je bio moj san, ali i Hanin dom iz snova. Nisam željela vjerovati da bi nešto moglo poći po zlu.
Ali Hana… Moja djevojčica, sada već tinejdžerka, nikada nije bila tako uporna. “Mama, hajde da još jednom provjerimo tog čovjeka. Molim te!”
Sjetila sam se razgovora s “agentom” – Senadom. Sve je zvučalo savršeno: papiri uredni, cijena povoljna, stan renoviran. Ali Hana je pronašla njegov profil na Facebooku i nešto joj nije dalo mira. “Mama, vidi! Ovaj isti čovjek prodaje još tri stana na različitim adresama! I svima šalje iste slike!”
Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ljulja. U stomaku mi se stisnuo čvor. “Ne može biti…” prošaptala sam.
Te noći nisam spavala. Gledala sam Hanu kako spava, njene sitne ruke stisnute ispod jastuka. Sjetila sam se kako smo prije dvije godine ostale bez stana kad nas je bivši muž ostavio s dugovima i nestao u Njemačku. Sjetila sam se Haninih suza kad smo se selile iz podstanarskog stana u stan, uvijek s koferima i kutijama.
Ujutro sam otišla u agenciju za nekretnine na Marijin Dvoru. “Gospođo Lejla, taj čovjek nije ovlašteni agent. Imali smo već nekoliko prijava protiv njega,” rekla mi je službenica tiho, kao da me pokušava zaštititi od istine.
Vratila sam se kući slomljena. Hana me dočekala na vratima.
“Mama?”
Nisam mogla govoriti. Samo sam je zagrlila i zaplakala. Plakala sam zbog izgubljenog sna, zbog umora, zbog toga što sam skoro povjerovala laži… ali najviše zbog toga što me vlastita kćer spasila.
Dani su prolazili. Povremeno bih uhvatila sebe kako gledam oglase za stanove i osjećam gorčinu u grlu. Ljudi oko mene nisu znali šta se dešava iza mojih zatvorenih vrata. Moja sestra Amra mi je jednom rekla: “Lejla, moraš biti jača zbog Hane.” Nisam joj znala objasniti koliko je teško biti jaka kad si stalno na ivici.
Jedne večeri, dok smo sjedile za stolom i pile čaj od kamilice, Hana me pogledala ozbiljno: “Mama, znaš li da te volim najviše na svijetu? Znam da ti je teško, ali meni si ti heroj.” Suze su mi opet krenule niz lice.
Nisam joj to tada rekla, ali tog trenutka shvatila sam da dom nije zidovi i prozori – dom je povjerenje koje gradimo jedna s drugom.
Nekoliko sedmica kasnije, dobila sam poziv iz škole – Hana je osvojila drugo mjesto na literarnom natječaju s pričom o hrabrosti. U njenoj priči majka nije bila savršena, ali je uvijek slušala svoje dijete kad je bilo najvažnije.
Na proslavi u školi prišla mi je Hanina učiteljica: “Lejla, imate divnu kćerku. Ona vas vidi bolje nego što vi vidite sebe.” Pogledala sam Hanu i znala da je to istina.
Život nije postao lakši – još uvijek radim dva posla, još uvijek brojim marke pred kraj mjeseca. Ali više ne tražim dom u oglasima – tražim ga u svakom zagrljaju svoje kćeri.
Ponekad se pitam: koliko nas je spremno poslušati glas svoje djece kad nam srce govori drugačije? I koliko puta nas upravo taj glas može spasiti od najveće greške u životu?