Krik u Sokaku: Noć koja mi je promijenila život
“Ne idi tamo, Amar!” vikao je moj brat Adnan za mnom dok sam trčao niz mokri sokak, osvijetljen samo bljeskovima munja. Kiša mi je šibala lice, ali nisam mario. Srce mi je tuklo kao ludo, a u ušima mi je odzvanjao onaj krik – prodoran, očajan, kao da je iz samog dna duše. Nikad prije nisam čuo takav zvuk u našem mahali.
“Amare, molim te!” Adnan je bio uporan, ali nisam mogao stati. Ne nakon onoga što sam čuo. Uvijek sam bio onaj koji sve mora znati, koji ne može spavati dok ne otkrije istinu. A te noći, istina me čekala iza ugla, skrivena u mraku našeg sokaka.
Kad sam dotrčao do stare avlije kod Hadži-Huseinove kuće, vidio sam mamu kako kleči na blatnjavoj zemlji. Njene ruke su drhtale, a lice joj je bilo izobličeno od bola. Pored nje stajao je babo, sav u blatu i kiši, s pogledom koji nikad prije nisam vidio – pogledom čovjeka koji je izgubio sve.
“Šta se desilo?” pitao sam, glas mi je bio promukao od trčanja i straha.
Mama me pogledala kroz suze. “Nije trebalo ovako… Amar, idi kući. Ovo nije za tebe.”
Ali ja nisam mogao otići. Ne kad sam vidio krv na babinoj ruci i Adnana kako stoji u sjeni, blijed kao krpa.
“Babo… šta si uradio?”
Babo je šutio. Samo je gledao u zemlju. Mama je jecala. Adnan je stisnuo šake.
Tada sam ugledao komšiju Dževada kako leži na zemlji, bez svijesti. Krv mu se slijevala niz čelo. U tom trenutku svijet mi se srušio.
“Babo… jesi li ti…?”
Mama me prekinula: “Nije on kriv! Dževad je prvi napao! Sve je bilo zbog onih prokletih papira!”
Papiri. Odjednom su mi se vratile slike iz djetinjstva – šaptanja iza zatvorenih vrata, prepirke o nasljedstvu, o zemlji koju su naši djedovi ostavili. Nikad nisam razumio zašto su svi toliko ogorčeni oko tih nekoliko dunuma zemlje na periferiji Sarajeva.
Adnan je konačno progovorio: “Dževad je došao pijan, prijetio babi da će nas izbaciti iz kuće ako ne potpiše papire. Babo ga je gurnuo… nije htio…”
Kiša je pojačala. Sirene su se čule u daljini. Znao sam da će policija uskoro doći.
Mama me povukla za ruku: “Amare, moraš nam vjerovati! Sve smo radili zbog vas! Nismo htjeli da ostanete bez ičega!”
Ali ja sam osjećao samo prazninu. Kako da vjerujem? Godinama su mi govorili da je porodica najvažnija, da se krv ne izdaje. A sada stojim ovdje, gledam svog oca kako drhti od straha i majku koja pokušava sakriti istinu.
Policija je stigla. Uhapsili su babu, a mama je plakala dok su ga odvodili. Adnan i ja smo ostali sami na kiši.
“Šta ćemo sad?” pitao sam ga.
Adnan je slegnuo ramenima: “Ne znam… Možda smo mi krivi što smo uvijek šutjeli. Možda smo trebali ranije reći istinu.”
Te noći nisam spavao. Sjedio sam na prozoru i gledao kako kiša pere naš sokak, kao da pokušava isprati sve grijehe naše porodice. Razmišljao sam o svemu što se desilo – o tajnama koje su nas trovale godinama, o lažima koje su nas držale zajedno.
Sutradan su komšije šaptale iza leđa. Neki su govorili da je babo heroj jer je branio porodicu, drugi su ga osuđivali kao nasilnika. Mama nije izlazila iz sobe danima. Adnan i ja smo pokušavali održati privid normalnosti – išli smo na fakultet, kupovali hljeb, pozdravljali susjede kao da se ništa nije desilo.
Ali ništa više nije bilo isto.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom u tišini, mama je tiho rekla: “Možda bi bilo bolje da odemo iz Sarajeva… Da počnemo iznova negdje gdje nas niko ne zna.”
Adnan ju je pogledao: “A šta ćemo sa zemljom? Sa svime što su naši preci ostavili? Hoćemo li samo tako pobjeći?”
Ja sam šutio. Nisam znao šta da kažem. Osjećao sam se kao stranac u vlastitoj kući.
Dani su prolazili sporo. Babo je bio u pritvoru, čekali smo suđenje. Komšije su dolazile s hranom i riječima utjehe, ali ja sam znao da svi pričaju o nama čim zatvore vrata.
Jedne noći sanjao sam babu kako sjedi na onoj istoj klupi ispred avlije i plače kao dijete. Probudio sam se sav u znoju i shvatio – moram ga posjetiti.
U zatvoru me dočekao pogledom punim tuge i kajanja.
“Amare… oprosti mi, sine. Nisam htio da ti uništim život. Samo sam htio da imate nešto svoje kad mene više ne bude.”
Nisam znao šta da mu kažem. Samo sam ga zagrlio prvi put nakon mnogo godina.
Kad sam izašao iz zatvora, shvatio sam – porodica nije samo krv i nasljedstvo. Porodica su i greške, i oprosti, i borba za istinu.
Sada sjedim na prozoru svoje sobe i gledam kako djeca igraju loptu u sokaku gdje se sve promijenilo te noći.
Pitam se: Da li bismo svi bili sretniji da smo ranije rekli istinu? Da li prošlost uvijek mora biti teret ili može postati lekcija?
Šta vi mislite – može li porodica preživjeti izdaju ili nas ona zauvijek obilježi?