Krv ili novac: Priča o izdaji pod istim krovom

“Ne možeš više ostati ovdje, Jasmina! Dosta mi je svega!” vrištala je Sanja, moja rođena sestra, dok su joj oči bile pune suza i bijesa. Stajala sam na pragu naše male kuhinje, držeći u ruci staru šalicu kave, dok mi se srce slamalo na hiljadu komadića. Nikada nisam mislila da će doći dan kad će me ona, jedina osoba kojoj sam vjerovala, izbaciti iz kuće koju smo zajedno naslijedile od majke.

Odrasle smo u siromaštvu u predgrađu Sarajeva. Naša majka, Azra, radila je dva posla kako bi nas prehranila. Otac nas je napustio kad sam imala deset godina, a Sanja trinaest. Sjećam se hladnih zima kad smo grijale ruke iznad stare peći i dijelile posljednji komad kruha. Tada smo se zaklele da ćemo uvijek biti tu jedna za drugu, bez obzira na sve.

Ali život nije bajka. Nakon što nam je majka umrla od raka prije dvije godine, ostale smo same u malom stanu u Hrasnom. Sanja je ubrzo pronašla posao u banci, a ja sam radila povremeno kao konobarica i čistačica. Nije bilo lako, ali smo preživljavale. Sve dok jednog dana nije došao on – Adnan, Sanjin dečko.

Adnan je bio drugačiji od svih muškaraca koje sam poznavala. Uvijek u odijelu, s skupim satom na ruci i osmijehom koji je obećavao sigurnost. Sanja je ubrzo počela mijenjati ponašanje – postala je hladna, distancirana, kao da joj više nije stalo do mene. Počela je pričati o tome kako bi bilo bolje da prodamo stan i svaka krene svojim putem.

“Jasmina, ti si odrasla žena. Ne možeš cijeli život živjeti sa mnom. Adnan i ja planiramo zajednički život. Treba nam prostor,” rekla mi je jedne večeri dok smo sjedile za stolom.

“A gdje ću ja? Gdje ću otići? Znaš da nemam nikoga osim tebe,” pitala sam kroz suze.

“To nije moj problem! Dosta mi je da te vučem za sobom!” viknula je i zalupila vratima.

Nisam mogla vjerovati što čujem. Zar je moguće da novac i muškarac mogu biti važniji od sestre? Počela sam tražiti stanove za iznajmljivanje, ali s mojom plaćom nisam mogla priuštiti ni najjeftiniju sobu u gradu. Dani su prolazili u tišini; Sanja me ignorirala, a Adnan me gledao s prezirom svaki put kad bi došao.

Jednog dana vratila sam se s posla i zatekla svoje stvari spakirane u vreće ispred vrata.

“Što je ovo?” upitala sam Sanju koja je stajala na hodniku s prekrštenim rukama.

“Odlazi. Dogovorili smo se – stan prodajemo. Dobit ćeš svoj dio, ali više ne možeš ovdje živjeti,” rekla je hladno.

“Sanja, molim te… Zar ti ništa ne znači što smo zajedno prošle? Zar si zaboravila kako nam je bilo kad nas je otac ostavio? Kako smo dijelile sve?”

Nije odgovorila. Samo je okrenula glavu i pustila suzu. Ali nije popustila.

Tih dana sam spavala kod prijateljice Lejle na kauču. Lejla me tješila: “Znam da boli, ali moraš misliti na sebe. Ne možeš dozvoliti da te gaze, pa makar to bila i tvoja sestra.” Ali kako da ne boli? Kako da zaboravim sve godine kad smo bile jedno drugome sve?

Stan smo prodale za smiješno malu cijenu jer je bio star i zapušten. Moj dio novca bio je dovoljan za nekoliko mjeseci najma i ništa više. Sanja i Adnan su kupili novi stan na Grbavici i ubrzo objavili zaruke na Facebooku. Gledala sam slike njihove sreće dok sam sjedila sama u podstanarskoj sobi s pogledom na sivu zgradu.

Jedne večeri nazvala me teta Amira iz Mostara: “Jasmina, čula sam što se dogodilo. Znaš da uvijek imaš mjesto kod mene.” Zahvalila sam joj, ali nisam imala snage otići. Osjećala sam se izdano, poniženo i bespomoćno.

Počela sam raditi dva posla – čistila sam stubišta po zgradama ujutro, a navečer posluživala u kafiću. Umor me lomio, ali nisam htjela nikome pokazati slabost. Svaki put kad bih prošla pored naše stare zgrade, srce bi mi preskočilo od bola.

Jednog dana srela sam Sanju na ulici. Bila je lijepo obučena, s osmijehom na licu.

“Jasmina… kako si?” pitala je nesigurno.

“Kako misliš – kako sam? Jesi li ikad pomislila kako mi je bilo kad si me izbacila?”

Sanja je šutjela nekoliko trenutaka pa tiho rekla: “Nisam imala izbora… Adnan nije htio živjeti s tobom… Trebala sam misliti na sebe.”

“A ja? Zar ja nisam tvoja sestra? Zar ti ništa ne znači krv?”

Suze su joj krenule niz lice, ali nisam imala snage za oprost. Okrenula sam se i otišla bez riječi.

Danas živim sama u malom stanu na Ilidži. Nije lako, ali barem znam da više nikome ne dugujem ništa. Ponekad se pitam – jesam li pogriješila što nisam oprostila Sanji? Da li novac stvarno može uništiti ono što smo gradile cijeli život?

Možda vi znate odgovor: Je li krv stvarno gušća od vode ili nas novac može zauvijek razdvojiti?