Kuća koja nas je podijelila: Priča o nasljedstvu, krivnji i izgubljenoj obitelji
“Zar stvarno misliš da si bolji od nas jer si se svega odrekao?” vikao je Dario, moj stariji brat, dok su mu ruke drhtale iznad stola prepunog papira. U zraku je mirisalo na kavu i stare uspomene, ali sve što sam osjećao bila je težina u grudima. Mama je šutjela, gledala kroz prozor, a tata je nervozno lupkao prstima po stolu. Bio je to dan kada sam odlučio potpisati papire i prepustiti svoj dio kuće Dariju. Kuće u kojoj smo odrasli, smijali se, plakali i slavili svaku Novu godinu.
“Ne radi se o tome, Dario. Znaš da mi nije stalo do novca. Samo želim da se sve riješi mirno,” pokušao sam objasniti, ali riječi su mi zapinjale u grlu. Znao sam da ga boli. Znao sam da će ga boljeti još više kad shvati da ni on ne zna što će s tom kućom osim da je proda.
Moja sestra Ivana sjedila je u kutu, stisnutih usana. “Sve ste nas uništili s tim vašim inatom. Mama, reci nešto!”
Mama je samo slegnula ramenima. “Djeco, kuća je samo kuća. Ali vi ste mi sve.”
Ali nismo više bili sve jedni drugima. Nakon što sam potpisao papire, Dario je ubrzo prodao kuću jednom poduzetniku iz Zagreba. Novac je nestao brže nego što je došao – kredit za novi auto, putovanje u Njemačku, dugovi koje nikad nije priznao. Ivana mi mjesecima nije odgovarala na poruke. Mama je počela šutjeti i kad dođem na ručak, a tata je gledao televiziju glasnije nego ikad.
Jedne večeri, dok sam sjedio u svom stanu u Sarajevu, stigla mi je poruka od Ivane: “Jesi li sretan sad? Sve si nam uzeo.” Nisam znao što da odgovorim. Nisam ništa uzeo – sve sam dao. Dao sam svoj dio djetinjstva, svoje uspomene na dvorište gdje smo igrali nogomet, na trešnju pod kojom smo sjedili ljeti i slušali tatine priče o ratu.
Prolazili su mjeseci. Mama je završila u bolnici zbog srca. Dario nije dolazio; govorio je da ima previše posla. Ivana je dolazila samo kad sam ja bio odsutan. Ja sam sjedio uz njen krevet i gledao kako joj ruke drhte dok pokušava dohvatiti čašu vode.
“Zašto ste to napravili?” pitala me tiho jedne noći.
“Mislio sam da će biti lakše… Da ćemo svi moći krenuti dalje.”
“Nisi nas pitao što želimo. Samo si odlučio za sve nas.”
Te riječi su me proganjale danima. Jesam li stvarno bio sebičan? Ili sam samo želio mir? U Bosni i Hrvatskoj svi znaju koliko nasljedstvo može razdvojiti obitelj – ali uvijek misliš da se to događa drugima.
Nakon što je mama izašla iz bolnice, pokušali smo organizirati zajednički ručak. Tata je donio vino iz Hercegovine, Ivana je napravila pitu, a Dario je došao s novom djevojkom iz Splita. Sjedili smo za stolom kao stranci.
“Znaš li ti koliko si nas povrijedio?” šapnula mi je Ivana dok smo prali suđe.
“Znam… Ali nisam znao kako drugačije.”
Dario me pogledao preko stola: “Možda si ti mislio da si velikodušan, ali nisi ti taj koji je ostao bez doma.”
Nisam imao odgovor. Osjećao sam se kao uljez u vlastitoj obitelji.
Godine su prolazile. Tata je umro prošle zime. Sahranili smo ga bez riječi, svatko na svojoj strani groba. Mama živi kod Ivane u Osijeku, a ja dolazim samo kad me pozovu – što je rijetko.
Ponekad prođem pored naše stare kuće kad idem na posao. Sada tamo žive neki drugi ljudi; djeca se igraju na istom onom dvorištu gdje smo mi nekad trčali bosi po travi. Gledam ih i pitam se: jesam li mogao drugačije? Jesam li trebao boriti se za nas ili pustiti sve kao što jesam?
Možda nikad neću znati odgovor. Ali jedno znam: kuća nije dom bez ljudi koje voliš.
Ponekad se pitam – koliko vrijedi mir ako ga platiš gubitkom obitelji? Biste li vi postupili isto ili borili se do kraja?