Kuća koja nikome ne pripada: Priča o domu koji je postao teret

“Neću više ni minute provesti pod ovim krovom ako se ovako nastavi!” vrištala je moja sestra Ivana, tresući rukama stol u dnevnoj sobi. Majka je šutjela, gledala kroz prozor kao da će joj pogled na stari orah u dvorištu dati odgovore koje traži već mjesecima. Otac je, kao i uvijek, šutio, ali sam vidjela kako mu se vilica grči, a prsti stežu rub stolice. Ja sam stajala nasred sobe, osjećajući kako mi srce lupa u grlu, kao da će svakog časa iskočiti.

Sve je počelo prije godinu dana, kad je djed, star i bolestan, odlučio podijeliti svoju imovinu. “Ova kuća pripada vama, ali pod jednim uvjetom – svi morate živjeti zajedno i brinuti jedni o drugima, kao što sam ja brinuo o vama,” rekao je, gledajući nas redom, kao da želi upamtiti naše izraze lica. U tom trenutku, činilo se kao blagoslov. Kuća na rubu Sarajeva, s pogledom na Trebević, bila je sve što smo ikad željeli. Ali nitko nije pitao što želimo sada, kad su se naši životi već razišli, kad su naši snovi postali različiti.

Prvih nekoliko tjedana pokušavali smo se prilagoditi. Ivana je donijela svoje knjige iz Zagreba, ja sam iz Splita dovukla bicikl i slike s fakulteta. Otac je popravljao stari radio, a majka je sadila cvijeće u dvorištu. Ali ubrzo su počele sitne svađe. Tko je ostavio prljave čarape u hodniku? Zašto je netko pojeo posljednji komad pite? Zašto Ivana ne može naći posao ovdje, zašto ja ne mogu prestati sanjati o povratku na more?

Jedne večeri, dok je kiša lupala po limenom krovu, Ivana je tiho rekla: “Ne mogu više. Ova kuća me guši. Svaki dan osjećam kao da sam zarobljena u tuđem životu.” Pogledala sam je, ali nisam imala snage odgovoriti. I mene je gušilo, ali nisam htjela priznati. Majka je samo uzdahnula, a otac je izašao van, kao da će mu hladan zrak pomoći da zaboravi na sve.

S vremenom su se svađe pretvorile u tišinu. Više nismo razgovarali, samo smo prolazili jedni pored drugih kao stranci. Djed je umro, a njegova posljednja želja postala je lanac oko naših vrata. “Ako netko ode, kuća se prodaje i novac dijeli. Nema iznimki,” pisalo je u oporuci. Ta rečenica odzvanjala mi je u glavi svake noći.

Jednog jutra, dok sam pila kavu na verandi, došla je susjeda Amira. “Znaš, draga, nije kuća dom ako u njoj nema ljubavi. Moj rahmetli muž je uvijek govorio: bolje mala kuća puna smijeha, nego palača puna tuge.” Pogledala me s tugom u očima, kao da zna što se događa iza naših zatvorenih vrata. Nisam znala što da joj kažem. Samo sam klimnula glavom i gledala u prazno.

Ivana je počela sve češće nestajati. Vraćala se kasno, mirisala na cigarete i parfem koji nisam prepoznavala. Jedne noći, kad se nije vratila do jutra, majka je plakala u kuhinji, a otac je šutio, gledajući u praznu stolicu. “Možda smo pogriješili. Možda smo trebali pustiti djecu da idu svojim putem,” šapnula je majka, ali otac nije odgovorio.

Ja sam se povukla u sebe. Počela sam pisati dnevnik, bilježiti svaki trenutak, svaku svađu, svaki pogled. Pisala sam o tome kako sam sanjala o slobodi, o životu na moru, o ljubavi koja nije uvjetovana zidovima i pravilima. Pisala sam o tome kako sam mrzila tu kuću, ali sam je istovremeno voljela jer je to jedino što sam imala.

Jednog dana, dok sam čistila tavan, pronašla sam staru kutiju s pismima. Djed je pisao baki dok je bio u vojsci. “Sve što radim, radim za nas. Kuća nije zidovi, kuća je ono što nosimo u srcu,” pisalo je u jednom pismu. Plakala sam, prvi put nakon dugo vremena. Shvatila sam da je djed želio da budemo zajedno, ali nije znao da su naši putevi već odavno razdvojeni.

Te večeri, okupila sam obitelj za stol. “Moramo razgovarati. Ova kuća nas uništava. Djed je želio da budemo zajedno, ali mi to više ne možemo. Možda je vrijeme da pustimo jedni druge, da svatko pronađe svoj mir.” Ivana je šutjela, ali su joj suze tekle niz lice. Majka je stisnula moju ruku, a otac je prvi put nakon dugo vremena progovorio: “Možda si u pravu. Možda je vrijeme da pustimo prošlost.”

Dogovorili smo se da prodamo kuću. Bilo je teško, ali znali smo da je to jedini način da spasimo ono malo ljubavi što nam je ostalo. Kad su došli kupci, osjećala sam se kao da mi netko kida dio duše, ali istovremeno sam znala da je to ispravno.

Sada, dok sjedim u malom stanu u Splitu, gledam slike stare kuće i pitam se: Je li dom zaista mjesto ili su to ljudi koje volimo? Može li se dom izgubiti, ili ga nosimo sa sobom, gdje god krenuli? Što vi mislite – je li bolje ostati i trpjeti zbog prošlosti, ili krenuti dalje i pronaći svoj mir?