Kuća na Dunavu: Cijena mojih snova
“Sofija, jesi li ti normalna? Tko će ti sad pomagati oko svega toga?” glas moje kćeri Ivane odjekivao je kuhinjom dok sam stajala pored prozora, gledajući kako se Dunav ljeska pod kasnim proljetnim suncem. Ruke su mi drhtale, ne od starosti, već od težine riječi koje su visile u zraku. “Mama, nisi više mlada! Što će ti ta kuća? Zar ti nije dosta stana u Osijeku?”
Nikada nisam znala kako da joj objasnim. Cijeli život sam sanjala o toj kući na obali Dunava. O mirisu vode ujutro, o zvuku galebova, o tome da moji unuci trče po travi dok ja pijem kavu na terasi. Ali sada, kad sam napokon skupila hrabrosti i prodala stan da bih kupila tu staru kuću u Batini, osjećala sam se kao da sam izdala vlastitu djecu.
Moj sin Dario nije rekao ništa. Samo je sjedio za stolom, gledao u svoje ruke i šutio. Znam ga – kad šuti, najviše ga boli. Njegova supruga Mirela nije ni pokušala sakriti prezir. “Sofija, mi smo mislili da ćeš nam pomoći oko kredita za stan u Zagrebu. Sad si sve dala za neku ruševinu!”
Suze su mi navirale na oči, ali nisam ih pustila. Nisam smjela. Bila sam baka troje unučadi, žena koja je preživjela rat, izbjeglištvo, povratak i sve one sitne svakodnevne borbe koje život nosi. Ali ništa me nije boljelo kao ovo – osjećaj da sam razočarala one koje najviše volim.
Prvi dani u kući bili su teški. Zidovi su mirisali na vlagu i stare uspomene. Svaki kutak podsjećao me na djetinjstvo, na oca koji je svirao harmoniku dok je mama pekla kruh. Sjedila bih navečer sama na terasi i slušala kako Dunav šumi kroz noć. Ponekad bih razgovarala s pokojnim mužem, kao da me može čuti.
“Jesi li sretna sada, Sofija?” pitala bih ga u tišini. “Jesam li pogriješila?”
Jednog jutra došla je Ivana s djecom. Unuci su trčali po dvorištu, smijali se i vikali: “Bako, vidi nas!” Srce mi je bilo puno radosti, ali Ivana je sjedila na klupi i gledala me hladno.
“Mama, znaš li koliko si nas povrijedila? Dario više ne priča sa mnom. Mirela ti ne može oprostiti. Svi misle da si sebična.”
Nisam znala što da kažem. Samo sam šutjela i gledala u rijeku.
Tih dana sam puno razmišljala o sebi i o njima. O tome kako sam cijeli život davala sve za svoju djecu – radila dva posla, štedjela svaku kunu, odricala se svega što sam voljela. A sada, kad sam napokon nešto učinila za sebe, svi su mi okrenuli leđa.
Jedne večeri došao je Dario. Stajao je na pragu, nesiguran i tih.
“Mama… mogu li ući?”
Samo sam klimnula glavom.
Sjeli smo za stari drveni stol u kuhinji. Dario je dugo šutio, a onda rekao:
“Znaš… kad si prodala stan, osjećao sam se kao da si nas izbacila iz svog života. Kao da više nismo tvoja djeca.”
Pogledala sam ga kroz suze.
“Dario, vi ste uvijek moje sve. Ali zar nemam pravo barem jednom nešto napraviti za sebe? Zar ne mogu imati svoj mir?”
On je slegnuo ramenima.
“Možda smo te previše navikli da uvijek misliš na nas. Možda smo mi sebični.”
Te riječi su mi bile kao melem na ranu.
Ali problemi nisu nestali. Mirela me izbjegavala mjesecima. Ivana je dolazila samo zbog djece. U selu su ljudi šaputali – “vidi je, prodala stan u gradu zbog stare kuće! Tko zna što joj je…”
Ponekad bih noću sjedila sama i pitala se jesam li pogriješila. Je li sreća vrijedna ako zbog nje izgubiš porodicu?
Jednog dana došla je najmlađa unuka, Lana. Sjela mi je u krilo i šapnula:
“Bako, volim te najviše na svijetu. Ovdje mi je najljepše!”
Tada sam shvatila – možda ne mogu svima ugoditi. Možda će me neki uvijek osuđivati. Ali ova kuća na Dunavu bila je moj san, moj mir nakon svih oluja.
Ipak, još uvijek se pitam: Je li moguće biti sretan bez žrtvovanja tuđih osjećaja? Može li porodica preživjeti ako svatko od nas barem jednom izabere sebe?
Što vi mislite – jesam li bila sebična ili hrabra?