Kuće drugih: Moj život među zidovima nasljedstva

“Ne možeš ti sama to sve izgurati, Ivana! Nisi ti za te stvari!” vikao je moj ujak Zoran dok je lupao šakom o stol u dnevnoj sobi naše stare kuće u Travniku. Njegove riječi odzvanjale su mi u glavi kao eho, dok sam pokušavala zadržati suze. Bilo je to samo nekoliko dana nakon sprovoda – roditelji, brat i baka otišli su u prometnoj nesreći, a ja sam ostala sama s ključevima od tri kuće i teretom koji nisam željela.

Sjedila sam na rubu kreveta u sobi koja je još mirisala na bakinu lavandu. Ruke su mi drhtale dok sam prebirala po starim pismima i fotografijama. Sjećanja su navirala – brat Filip kako se smije na dvorištu, mama koja pjeva dok kuha, tata koji popravlja ogradu. Sve je nestalo u jednom trenu. Ostala je samo tišina i zidovi koji su sada pripadali meni.

Prvi problemi počeli su čim se pročulo za nasljedstvo. Rođaci iz Zagreba, koje nisam vidjela godinama, odjednom su postali najbliža obitelj. “Ivana, znaš da je tvoja majka meni obećala onaj stan na Trešnjevci,” tvrdila je tetka Marija dok mi je stiskala ruku s lažnim osmijehom. Nisam imala snage raspravljati se. Nisam ni znala što želim – prodati sve i otići ili pokušati sačuvati ono malo što me još vezalo za prošlost.

Jedne večeri, dok sam sjedila sama u kuhinji, zazvonio je telefon. Bio je to moj bivši dečko, Dario, kojeg nisam čula godinama. “Čuo sam što se dogodilo… Ako trebaš pomoć oko papira ili prodaje, tu sam,” rekao je glasom koji je zvučao previše ljubazno da bi bio iskren. Znala sam da ga zanima samo novac. Svi su odjednom imali savjete i rješenja – prodaj kuće, iznajmi stanove, uloži u apartmane na moru. Nitko nije pitao kako sam.

Najgore je bilo s ujkom Zoranom. On je bio uvjeren da mu pripada kuća u Sarajevu jer ju je on navodno pomagao graditi. “Bez mene ne bi ni postojala! Ja sam nosio cigle, ja sam radio temelje!” vikao je na mene pred cijelom obitelji. Pokušavala sam mu objasniti da nije stvar u ciglama ni temeljima, nego u tome što više nemam nikoga svog. Ali on to nije mogao razumjeti.

Noći su bile najteže. Ležala bih budna satima, slušajući kako vjetar škripi kroz prozore stare kuće. Ponekad bih čula baku kako me zove iz hodnika ili osjetila miris mamine kave. U tim trenucima poželjela bih sve ostaviti i otići negdje daleko, gdje me nitko ne poznaje i gdje ne moram biti jaka.

Jednog jutra, dok sam čistila podrum, pronašla sam kutiju s dokumentima koje nikad prije nisam vidjela. Unutra su bila pisma između mog djeda i bake iz vremena rata, stare fotografije i oporuka koju nitko nije spominjao. Srce mi je lupalo dok sam čitala djedove riječi: “Ove kuće nisu samo zidovi – one su naš zaklon, naše uspomene i naša budućnost.”

Tada sam shvatila da ne mogu samo tako odustati. Otišla sam kod odvjetnice Lejle u Sarajevo i ispričala joj sve – o pritiscima rodbine, o lažnim prijateljima, o osjećaju krivnje što sam ostala živa. Lejla me pogledala ravno u oči: “Ivana, ovo nije borba za imovinu. Ovo je borba za tvoje pravo na život bez tuđih očekivanja.”

Počela sam se boriti – ne samo za kuće, nego i za sebe. Odbila sam prodati stan na Trešnjevci tetki Mariji, unatoč njezinim prijetnjama i uvredama. Ujak Zoran me tužio sudu zbog kuće u Sarajevu. Dario je prestao zvati kad je shvatio da neće dobiti ništa.

Bilo je dana kad bih se slomila pod težinom svega. Plakala bih pred zatvorenim vratima roditeljske sobe ili bih satima gledala kroz prozor čekajući da se netko vrati kući. Ali svaki put kad bih pomislila odustati, sjetila bih se djedovih riječi iz pisma.

Godinu dana kasnije, sjedim sama u dvorištu kuće u Travniku. Sve je tiho, ali više nije prazno. Zidovi više nisu teret – postali su moj zaklon. Naučila sam reći “ne”, naučila sam kome mogu vjerovati i naučila sam da ponekad moram biti sama kako bih pronašla svoj mir.

Ponekad se pitam: Je li vrijedilo boriti se za uspomene kad su svi otišli? Može li nas prošlost spasiti ili nas samo drži zarobljenima? Što biste vi učinili na mom mjestu?