„Kupi si sam kruh i kuhaj si sam. Gotova sam s tim da te podržavam”, rekla sam mužu – priča o granicama, žrtvi i ljubavi u braku
„Kupi si sam kruh i kuhaj si sam. Gotova sam s tim da te podržavam!“, izgovorila sam tiho, ali odlučno, gledajući Damirov pogled koji je sijevao preko stola. Naša kći, Lana, zastala je s vilicom u zraku, a tišina koja je uslijedila bila je teža od svih naših prethodnih svađa.
Damir je ustao naglo, stolica je zaškripala po parketu. „Šta ti sad to znači? Opet ti tvoje drame! Sve moraš zakomplicirati!“, povikao je, a ja sam osjetila kako mi srce lupa u grlu. Nije ovo bio prvi put da se osjećam nevidljivo, ali prvi put sam to izrekla naglas.
Sve je počelo prije nekoliko mjeseci, kad sam izgubila posao u maloj knjižari u centru Zagreba. Damir je tada rekao: „Ma nema veze, Ivana, snaći ćemo se. Samo ti doma budi, kući je najljepše.“ Ali kako su dani prolazili, sve više sam osjećala da sam postala nevidljiva – kuharica, čistačica, psihologinja za Lanu i Damira, ali nikad više Ivana.
Jednog dana, dok sam slagala rublje, čula sam Damira kako viče na Lanu zbog razbacanih tenisica. „Pa gdje ti je mozak?“, grmio je. Lana je potrčala u svoju sobu plačući. Prišla sam joj kasnije i pitala: „Zašto nisi rekla tati da te povrijedio?“ Slegnula je ramenima: „Nema smisla, mama. On nikad ne sluša.“
Te riječi su me pogodile jače nego išta. Shvatila sam da ni mene ne sluša. Da ni mene ne vidi. Da smo obje postale kulisa njegovog života.
Navečer sam pokušala razgovarati s njim. „Damire, misliš li da bi mogao malo više pomoći oko kuće? Osjećam se kao sluškinja.“
Pogledao me preko novina: „Pa šta ti fali? Ja radim cijeli dan, ti si doma.“
„Ali ja nisam samo domaćica. I ja želim nešto više od života.“
„Ivana, prestani filozofirati. Svi tako žive.“
Te noći nisam mogla spavati. Sjetila sam se svoje mame koja je cijeli život šutjela i trpjela. Sjetila sam se kako mi je govorila: „Bit ćeš sretna kad imaš svoju obitelj.“ A ja? Osjećala sam se kao duh u vlastitoj kući.
Sljedećih dana Damir je postajao sve nervozniji. Počeo je kasnije dolaziti kući, a kad bi došao, samo bi prigovarao – za večeru, za nered, za Lanu koja nije učila dovoljno. Ja sam šutjela, ali u meni se skupljala oluja.
Jednog petka navečer Lana je došla uplakana iz škole. „Mama, svi su me zadirkivali jer nemam nove tenisice. Tata mi je obećao kupiti ih još prošli mjesec.“
Otišla sam do Damira koji je sjedio pred televizorom.
„Damire, možeš li napokon kupiti Lani tenisice? Obećao si joj.“
Nije ni pogledao prema meni: „Nemam sad vremena za to. Uostalom, šta ti ne možeš?“
„Ne mogu jer nemamo dovoljno novca! Ja nemam posao!“, povisila sam glas prvi put nakon dugo vremena.
On je samo odmahnuo rukom: „Uvijek ti nešto fali.“
Te večeri odlučila sam – dosta mi je.
Sljedeće jutro probudila sam se ranije nego inače. Skuhala sam kavu i sjela za stol s papirom i olovkom. Počela sam pisati popis svega što radim svaki dan – od buđenja do odlaska na spavanje. Kad sam završila, papir je bio pun sitnih slova.
Kad su Lana i Damir ustali, stavila sam papir na stol.
„Šta je sad ovo?“, pitao je Damir mrzovoljno.
„To su sve stvari koje radim svaki dan. Od danas – svatko preuzima svoj dio.“
Lana me gledala širom otvorenih očiju. Damir se nasmijao podrugljivo: „Ti si stvarno poludjela.“
Ali nisam popustila.
Tog dana nisam skuhala ručak. Nisam oprala suđe. Nisam pospremila stan. Damir je šutio cijeli dan, ali navečer je pitao: „A šta ćemo jesti?“
„Ne znam“, rekla sam mirno. „Kupi si nešto ili skuhaj.“
Lana mi se priključila u kuhinji i zajedno smo napravile sendviče.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta kao pred oluju. Damir je pokušavao ignorirati promjene, ali kad mu ponestalo čistih košulja i kad je shvatio da nitko neće otići po kruh osim njega – počeo je pucati.
Jedne večeri došao je kasno i pronašao me kako čitam knjigu u dnevnoj sobi.
„Ivana, možemo razgovarati?“
Pogledala sam ga bez riječi.
„Ne znam šta se događa s tobom… Ali ovo više nije normalno.“
Duboko sam udahnula: „Možda nije normalno što sam godinama sve radila sama i šutjela.“
Sjeo je pokraj mene i prvi put nakon dugo vremena vidjela sam nesigurnost u njegovim očima.
„Ne želim da se rastanemo… Ali ne znam kako dalje.“
„Ni ja ne znam“, priznala sam kroz suze. „Ali znam da ovako više ne mogu.“
Te noći nismo ništa riješili, ali prvi put smo oboje priznali da imamo problem.
Sljedećih tjedana išli smo na bračno savjetovanje kod psihologinje Mirele u Dubravi. Bilo je teško – puno suza, puno ljutnje, puno starih rana koje su isplivale na površinu.
Lana nam se polako vraćala – više nije bila povučena ni tužna. Počela nam pričati o svojim problemima u školi, a ja sam joj obećala da ćemo uvijek biti tu za nju – zajedno.
Danas još uvijek učimo kako biti obitelj u kojoj svi imaju pravo na glas i osjećaje. Nije lako. Ponekad poželim odustati, ali onda pogledam Lanu i shvatim da se borim ne samo za sebe nego i za nju.
Pitam se često – koliko žena oko mene šuti i trpi isto što i ja? Koliko nas misli da moramo biti nevidljive da bi obitelj funkcionirala?
Možda će ova moja priča nekome dati snagu da kaže: „Dosta mi je.“ Možda će netko napokon biti viđen.
A vi? Jeste li ikad imali osjećaj da ste duh u vlastitom domu? Koliko dugo treba šutjeti prije nego što progovorite?