Liječnik koji je tražio novac prije liječenja: Priča koja mi je promijenila život

“Dario, molim te, nemoj nas ostaviti na cjedilu!” vikala je moja sestra Ivana dok sam stajao na pragu ordinacije, držeći u ruci račun koji sam upravo ispisao njezinom mužu. U zraku je mirisalo na kišu, a napetost među nama bila je toliko gusta da bi se mogla rezati nožem.

Nikada nisam mislio da ću doći do točke gdje ću vlastitoj obitelji tražiti novac prije nego što im pomognem. Ali tog dana, nakon što su mi već treći put u mjesec dana došli s hitnim slučajem, a ja sam ostajao bez sna, bez zahvalnosti i – što je najgore – bez kune u džepu, nešto se u meni slomilo.

“Ivana, ja više ne mogu ovako! Znaš koliko sam puta ostavio sve zbog vas. Znaš li ti koliko košta lijek koji sam dao Anti? Znaš li ti koliko sam puta platio iz svog džepa?” glas mi je drhtao, ali nisam mogao zaustaviti riječi koje su navirale.

Ivana je stajala ispred mene, oči su joj bile crvene od suza. “Dario, znaš da nemamo… Znaš da Ante ne može raditi otkad je imao onu nesreću na gradilištu. Ja radim u trgovini za minimalac. Ti si liječnik! Zar ti je novac važniji od nas?”

Te riječi su me pogodile kao šamar. Znao sam da nije fer, ali nisam mogao više. Godinama sam bio onaj na kojeg se svi oslanjaju – brat, sin, prijatelj iz kvarta. Svi su znali: Dario će pomoći. Dario ima veze. Dario ima lijekove. Ali nitko nije pitao kako je Dario.

Te večeri, dok sam sjedio sam u stanu na Trešnjevci, gledao sam u praznu čašu i razmišljao o svemu što sam žrtvovao. Moja supruga Ana već mjesecima nije razgovarala sa mnom kako treba. “Uvijek si s njima, nikad sa mnom i djecom!” govorila bi kroz suze. Moj sin Luka me gledao kao stranca kad bih kasno navečer došao kući.

Sutradan me nazvao otac. Njegov glas bio je hladan kao nikad prije. “Dario, sramiš li se ti sebe? Tvoja sestra plače cijelu noć. Zar smo te tako odgojili? Da tražiš novac od svoje krvi?”

Nisam imao snage odgovoriti. Samo sam šutio i slušao kako mi otac spušta slušalicu.

U bolnici su kolege šaptale iza leđa. “Čuo si za Darija? Tražio novac od sestre prije nego što joj je pomogao…” Osjećao sam se kao izdajica. Kao da sam pogazio sve ono što liječnik treba biti.

Ali nitko nije znao koliko me sustav pritiskao. Plaće kasne, pacijenata je previše, birokracija guši svaki pokušaj humanosti. Kad sam jednom pitao šefa mogu li dobiti povišicu jer radim prekovremeno, samo se nasmijao: “Svi radimo prekovremeno, Dario. Ako ti ne paše, ima tko hoće!”

Jedne večeri, dok sam sjedio u tramvaju broj 12 i gledao kroz zamagljeni prozor, sjetio sam se majke. Ona je uvijek govorila: “Dario, srce je važnije od novčanika.” Ali što kad ti srce pukne od umora i nepravde?

Tjedni su prolazili, a ja sam postajao sve usamljeniji. Ivana mi se nije javljala. Otac me izbjegavao. Ana je spavala u drugoj sobi. Jedino me Luka ponekad pitao: “Tata, zašto si tužan?”

Jednog dana došao mi je pacijent iz kvarta – stari susjed Hasan iz Bosne. Sjeli smo u ordinaciji i on mi je tiho rekao: “Dario, znam da ti nije lako. I meni su svi tražili kad sam došao ovdje iz Bihaća. Ali znaš šta? Ako ne paziš na sebe, niko neće paziti na tebe. Samo nemoj zaboravit’ ko si bio prije svega ovoga.”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.

Nakon mjesec dana odlučio sam otići kod Ivane. Stajao sam pred vratima njezinog stana na Knežiji i drhtao kao dijete. Kad mi je otvorila vrata, vidio sam da je smršavila i da joj oči više nisu onako tople kao prije.

“Ivana… oprosti mi,” rekao sam tiho.

Pogledala me dugo i rekla: “Dario, nisi ti loš čovjek. Samo si umoran. Ali znaš… kad si najviše umoran, tad najviše trebaš biti čovjek.”

Zagrlili smo se i oboje zaplakali.

Danas još uvijek radim kao liječnik. I dalje pomažem obitelji kad mogu – ali sada otvoreno pričamo o svemu: o novcu, o granicama, o tome koliko nas sustav lomi i koliko nam malo daje.

Ponekad se pitam: Jesam li mogao drugačije? Je li moguće biti dobar liječnik i dobar brat u ovom vremenu kad svi nešto traže, a malo tko daje? Može li se ispraviti pogreška kad jednom povrijediš one koje najviše voliš?

Što vi mislite – gdje je granica između pomoći i iskorištavanja? Je li pogrešno tražiti poštovanje za svoj trud čak i od najbližih?