Ljubav na zalasku: Posljednja odluka starca Ivana

“Zar ti nije dosta, tata? Zar ti nije dosta što si nas već jednom iznevjerio?” Mirjanin glas parao je tišinu dnevnog boravka, dok su joj oči gorjele od bijesa i tuge. Sjedio sam na staroj fotelji, ruke mi drhtale, a srce mi je tuklo kao da imam dvadeset, ne sedamdeset pet godina. Gledao sam u svoju kćerku, moju krv, i nisam znao kako joj objasniti da čovjek može biti usamljen čak i kad je okružen porodicom.

Sve je počelo prije godinu dana, kad sam upoznao Anku na tržnici u Sarajevu. Nosila je crvenu maramu i smijala se prodavaču luka kao da joj je stari prijatelj. Prišao sam joj, nespretno, s nekom šalom o cijenama krompira. Nasmijala se i meni. Taj osmijeh me vratio u mladost, u dane kad sam s pokojnom suprugom Marijom šetao obalom Une. Nisam ni slutio da će mi Anka postati posljednja velika ljubav.

Moja djeca, Mirjana i Dario, nisu to mogla razumjeti. “Tata, šta će ti žena u tim godinama? Zar ti nije dosta uspomena na mamu?” pitao me Dario kad sam im prvi put spomenuo Anku. Osjetio sam kako mi se grlo steže. “Dario, čovjek ne prestaje voljeti kad ostari. Samo mu ljubav postane potrebnija.”

Nisam mogao podnijeti samoću. Kuća je bila prevelika, zidovi su odzvanjali prazninom. Svako jutro sam pio kafu gledajući kroz prozor, nadajući se da će neko doći. Ali niko nije dolazio. Djeca su imala svoje živote – Mirjana u Zagrebu, Dario u Mostaru. Unuci su mi slali poruke za rođendan, ali rijetko su dolazili. Bio sam sam.

Anka je unijela svjetlo u moj život. Počeli smo se viđati svakog četvrtka na tržnici, pa onda i nedjeljom na šetnji Vilsonovim šetalištem. Pričali smo o svemu – o ratu, o djeci, o izgubljenim prijateljima. Jednog dana mi je rekla: “Ivane, imaš još puno života u sebi. Ne dozvoli da ga proživiš sam.”

Kad sam odlučio da je zaprosim, osjećao sam se kao mladić. Kupio sam joj prsten od sitnog zlata i kleknuo pred nju na klupi kod Vijećnice. Plakala je od sreće. Nisam ni slutio kakvu će buru ta odluka izazvati.

Mirjana je došla iz Zagreba čim je čula vijest. “Tata, misliš li ti na nas? Na mamu? Kako možeš tako brzo zaboraviti?” Vikala je kroz suze. Dario je bio hladniji: “Ako misliš njoj ostaviti kuću, reci odmah.”

Bio sam zatečen njihovom reakcijom. “Nije stvar u kući, djeco. Nije stvar ni u novcu. Ja samo želim biti sretan.”

Ali njihova srca su bila tvrda. Počeli su dolaziti rjeđe, a kad bi došli, razgovarali bi samo o nasljedstvu i papirima. Anka je osjećala krivicu: “Možda bi bilo bolje da odem…”

“Ne!” viknuo sam jače nego što sam htio. “Neću opet biti sam.”

Vjenčali smo se tiho, bez gostiju, samo s kumovima iz Ankinog sela kod Travnika. Tog dana nisam dobio nijednu poruku od djece.

Život s Ankom bio je miran i topao. Svako jutro mi je kuhala kafu s malo cimeta, smijala se mojim starim vicevima i grijala mi ruke kad bi me boljeli zglobovi. Ali praznina koju su ostavila moja djeca nije nestajala.

Jedne večeri sjedio sam na balkonu i gledao svjetla Sarajeva kako trepere u daljini. Anka je izašla za mnom i tiho rekla: “Ivane, možda si izgubio djecu zbog mene.”

Pogledao sam je i osjetio kako mi suze naviru na oči. “Nisi ti kriva, Anka. Ja sam izabrao ljubav umjesto samoće.”

Ponekad sanjam Mariju kako mi govori: “Idi dalje, Ivane.” Ali kad se probudim, osjećam krivicu – jesam li izdao uspomenu na nju? Jesam li izdao svoju djecu?

Prošlo je godinu dana otkako nisam vidio Mirjanu ni Darija. Unuci su odrasli, imaju svoje živote. Ponekad dobijem poruku za Božić ili Bajram – kratku, hladnu.

Ali kad pogledam Anku kako spava pored mene, mirno diše i drži me za ruku čak i u snu, znam da nisam mogao drugačije.

Možda će me mnogi osuditi zbog ove odluke. Možda će reći da star čovjek treba misliti samo na porodicu i prošlost. Ali ja pitam vas: zar čovjek nema pravo na sreću dokle god mu srce kuca? Je li ljubav u starosti grijeh ili hrabrost?