Ljubav u sjeni prošlosti: Priča o Ani i kasnoj sreći

“Jesi li ti normalna, mama? U tim godinama?” Martine riječi odzvanjale su mi u glavi dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, gledajući kroz prozor u prazno dvorište. Kiša je tiho lupkala po staklu, a ja sam osjećala kako mi srce lupa kao da sam uhvaćena u nekoj zabranjenoj igri. Kruno, moj sin, samo je šutio, gledao u pod i povremeno nervozno lupkao prstima po stolu.

“Mama, ljudi će pričati. Šta ti to treba? Zar ti nije dosta što si cijeli život bila uz tatu?” nastavio je Kruno, glas mu je bio tih, ali odlučan. Nisam znala što da kažem. Nisam ni znala da ću se ikad više osjećati ovako živo, ovako… zaljubljeno.

Moj muž, Ivan, umro je prije sedam godina. Srčani udar. Sve se dogodilo u jednoj noći. Do tada sam bila supruga, majka, službenica u općini. Nakon njegove smrti, djeca su bila uz mene nekoliko mjeseci, a onda su se vratili svojim životima – Marta u Zagreb sa suprugom i dvoje djece, Kruno u Osijek, gdje radi kao informatičar. Ostala sam sama u kući u predgrađu Slavonskog Broda, s uspomenama i tišinom koja je svake večeri postajala sve glasnija.

Godinama sam živjela na autopilotu. Ujutro bih ustala, skuvala kavu, otišla do trgovine ili na tržnicu, popila kavu s Jadrankom iz susjedstva i navečer gledala serije. Dani su prolazili jedan za drugim, bez boje i mirisa. Sve dok nisam upoznala Ivu.

Ivo je bio brat Jadrankine prijateljice iz mladosti. Došao je iz Sarajeva nakon što mu je umrla žena. Imao je 68 godina, ali oči su mu bile pune života i nekog inata koji me podsjetio na mladost. Prvi put smo razgovarali na Jadrankinom rođendanu. Sjećam se kako me gledao dok sam pričala o svojim unucima – nije me prekidao, nije žurio s odgovorima. Samo je slušao i smješkao se.

Nakon tog susreta počeli smo se viđati češće – šetnje uz Savu, kave u malom kafiću kod tržnice, povremeni izleti do okolnih sela. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam leptiriće u trbuhu. Smijali smo se glupostima, pričali o svemu – o ratu, o djeci koja su otišla vani, o starim filmovima i pjesmama koje smo voljeli kao klinci.

Jednog dana, dok smo sjedili na klupi uz rijeku, Ivo me uhvatio za ruku. “Ana, znaš li da si najljepša žena koju sam upoznao?” rekao je tiho. Osjetila sam kako mi lice gori od srama i sreće istovremeno. Nisam znala što reći pa sam samo stisnula njegovu ruku jače.

Ali sreća nikad ne dolazi sama. Kad sam prvi put spomenula Ivu Marti i Kruni, nastao je muk. Marta je odmah počela ispitivati – tko je on, odakle ga znam, što želi od mene. Kruno je bio još gori – rekao mi je da sam naivna, da me sigurno želi iskoristiti jer imam kuću i penziju.

“Mama, ljudi će ti se smijati! Što će reći susjedi?” vikala je Marta preko telefona. “Zamisli da te netko vidi s njim!”

Nisam mogla vjerovati da su moja djeca – moja krv – postali toliko hladni i puni predrasuda. Zar nisam imala pravo na sreću? Zar sam trebala ostatak života provesti sama jer sam jednom bila sretna?

Jadranka me pokušavala utješiti: “Ma pusti ih, Ana! Neka pričaju šta hoće! Ti si još mlada žena!” Ali nije bilo lako ignorirati poglede susjeda ili šaputanja kad bih prošla kroz tržnicu s Ivom.

Jedne večeri Ivo mi je rekao: “Ana, ako želiš da nestanem iz tvog života zbog djece ili komšiluka – reci mi sad. Ne želim ti praviti probleme.” Pogledala sam ga u oči i shvatila da ne mogu bez njega.

“Ne mogu više živjeti za druge,” odgovorila sam mu kroz suze. “Cijeli život sam bila ono što su drugi očekivali od mene. Sad želim biti ono što ja želim.”

Odlučila sam reći djeci istinu – da volim Ivu i da ga neću ostaviti zbog njihovih strahova ili tuđih jezika. Marta je danima ignorirala moje pozive. Kruno mi je poslao poruku: “Ako ti to treba da budeš sretna – tvoja stvar. Samo nemoj očekivati da ću ga ikad zvati očuhom.” Bolelo je, ali barem su znali istinu.

Ivo i ja smo nastavili dalje – išli smo na izlete do Iloka i Vukovara, gledali stare jugoslavenske filmove kod mene doma i smijali se kao djeca. Ponekad bi mi bilo teško kad bih vidjela kako me ljudi gledaju ili kad bih čula Martu kako šapće nešto unucima kad dođu kod mene.

Ali svaki put kad bih pogledala Ivu dok mi kuha kavu ili kad mi donese cvijet iz dvorišta, znala sam da nisam pogriješila.

Možda nisam savršena majka ni baka po njihovim mjerilima, ali prvi put nakon dugo vremena osjećam se živo.

Pitam se: Zar ljubav ima rok trajanja? Zar sreća pripada samo mladima? Što vi mislite – ima li pravo žena mojih godina ponovno voljeti?