Lonac pun tuge: Moj život između kuhinje i tišine
“Opet si presolila! Zar je moguće da ni najjednostavniju juhu ne znaš napraviti kako treba?” Dino je bacio žlicu na stol, a ja sam osjetila kako mi srce tone u želucu. Ruke su mi drhtale dok sam skupljala tanjure, pazeći da ne zaplačem pred njim. U tom trenutku, kuhinja mi je izgledala kao bojno polje, a ja sam bila vojnik bez oružja.
Nisam uvijek bila ovakva. Prije nego sam upoznala Dinu, smijala sam se glasno, pjevala dok bih kuhala i vjerovala da ljubav može sve. Ali Dino… On je bio drugačiji. Njegova majka, Senada, uvijek je govorila: “Moj sin zaslužuje najbolje.” I kao da je ta rečenica visila iznad mene svaki put kad bih uzela lonac u ruke.
Prvi mjeseci braka bili su puni nade. Sjećam se kako sam s uzbuđenjem tražila recepte na internetu, zvala mamu u Mostar da mi objasni kako se pravi pravi bosanski lonac. Ali svaki moj trud završio bi njegovim tihim negodovanjem ili, još gore, šutnjom koja bi trajala danima. “Nije to to,” govorio bi, “moja mama to radi bolje.” Ponekad bih ga uhvatila kako krišom šalje poruke Senadi: “Opet nije uspjela.”
Jedne večeri, dok su vani padale prve pahulje, Dino je došao kući ranije. Sjela sam za stol s njim, nadajući se da će mu se svidjeti sarma koju sam pravila cijeli dan. Prvi zalogaj, pa drugi… Onda je odgurnuo tanjur. “Znaš li ti koliko sam ja radio danas? Zar ni za to ne mogu dobiti normalan obrok?”
Te noći nisam spavala. Gledala sam u plafon i razmišljala gdje sam pogriješila. Je li problem u meni? U mojoj nesigurnosti? Ili u tome što sam dopustila da me njegove riječi definiraju?
Moja sestra Ivana često bi me zvala: “Ajde dođi kod mene na kafu, ispričaj mi šta te muči.” Ali nisam imala snage priznati joj koliko sam slomljena. Sram me bilo reći da ne mogu zadovoljiti ni najosnovnije očekivanje – nahraniti vlastitog muža.
Jednog dana, dok sam rezala luk za gulaš, Dino je ušao u kuhinju i počeo pričati o svom kolegi iz firme: “Vidiš, Jasmina žena svaki dan pravi kolače. Nikad se ne žali. Možda bi mogla nešto naučiti od nje.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela da ih vidi. Samo sam nastavila rezati luk, sve jače i brže, dok mi prsti nisu počeli krvariti.
Navečer sam sjela na balkon s cigaretom koju sam krišom uzela od Ivane. Pogledala sam u tamu i pitala se: “Je li ovo život koji sam željela?”
Dino je postajao sve hladniji. Počeo je kasniti kući, a kad bi došao, mirisao bi na parfem koji nije bio moj. Jedne noći, dok je mislio da spavam, čula sam ga kako šapuće na telefonu: “Ne mogu više ovako. Ona nije kao ti.”
Sljedećeg jutra skupila sam hrabrost i nazvala mamu. “Mama, misliš li da sam ja kriva? Da nisam dovoljno dobra žena?” S druge strane čula sam tišinu, pa dubok uzdah: “Dijete moje, nisi ti kriva što si naišla na nekoga tko ne zna voljeti. Kuhinja nije mjesto gdje se mjeri ljubav.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan. Počela sam razmišljati o svemu što sam žrtvovala – posao koji sam napustila zbog Dine, prijatelje koje više nisam viđala jer njemu nisu odgovarali, snove koje sam zakopala pod slojevima svakodnevnih obaveza.
Jednog popodneva Ivana je došla nenajavljeno. Sjela je za kuhinjski stol i gledala me ravno u oči: “Znaš li ti koliko vrijediš? Znaš li da nisi sama?” Počela sam plakati kao dijete. Ispričala sam joj sve – o Dinovim riječima, o Senadi koja me stalno uspoređuje sa sobom, o osjećaju da nikad nisam dovoljno dobra.
Ivana me zagrlila: “Vrijeme je da misliš na sebe. Nisi ti samo nečija žena i kuharica. Ti si osoba koja zaslužuje sreću.”
Te večeri nisam kuhala večeru. Prvi put nakon dugo vremena sjela sam sama za stol s tanjirom jogurta i komadom kruha. Dino je došao kući i pogledao me s nevjericom: “Gdje je večera?” Pogledala sam ga ravno u oči: “Večerao si kod Jasminove žene, zar ne?”
Nastala je tišina teža od olova. Dino je izašao iz stana bez riječi.
Sljedećih dana osjećala sam se kao da dišem prvi put nakon dugo vremena. Počela sam šetati po nasipu, upisala tečaj slikanja u domu kulture i ponovno se smijala s Ivanom na kafi. Mama mi je slala recepte samo zato što zna da volim kuhati – ne zato što moram.
Dino se vratio nakon tjedan dana s ružom u ruci i riječima isprike. Ali nešto u meni se promijenilo. Nisam više bila ona ista žena koja drhti pred njegovim kritikama.
Danas kuham samo kad želim i za one koje volim. Kuhinja više nije bojno polje nego mjesto gdje slavim sebe.
Ponekad se pitam: Koliko nas još živi u tišini svojih kuhinja, misleći da nismo dovoljno dobre? Kad ćemo shvatiti da ljubav ne mjeri količina soli u juhi nego toplina u srcu?