Majčina hrabrost: Kad srce voli jače od straha
“Ivana, moraš odlučiti. Tvoje srce neće izdržati još tri mjeseca trudnoće s trojkama. Ako nastaviš, riskiraš vlastiti život.”
Riječi doktorice Vesne odzvanjale su u mojoj glavi kao udarci čekića. Sjedila sam na rubu bolničkog kreveta, stisnutih šaka, dok su mi suze klizile niz obraze. Pored mene je sjedio moj muž, Dario, blijed kao zid, šutke zureći u pod. U tom trenutku, vrijeme je stalo. Nisam mogla disati. Nisam mogla ni zamisliti da biram između sebe i svoje djece.
“Ivana, molim te…” Dario je tiho progovorio, glas mu je drhtao. “Ne mogu te izgubiti. Naša djeca trebaju majku. Ja te trebam.”
Ali što znači biti majka ako odustaneš od vlastite djece prije nego što su uopće stigla na svijet? Kako da izaberem jedno, dvoje ili nijedno? U meni su rasle tri mala srca, a svako je kucalo s nadom da će upoznati ovaj svijet.
Te noći nisam spavala. Gledala sam kroz prozor bolnice na svjetla Sarajeva, osjećajući kako mi se tijelo bori protiv umora i straha. Sjećanja su mi navirala: majka kako me grli kad sam imala groznicu, otac koji me nosi na ramenima kroz snijeg do škole u malom selu kod Travnika. Sjetila sam se i svoje sestre Mirele, koja je umrla od leukemije kad joj je bilo samo deset godina. Sjećam se kako je mama tada rekla: “Majka bi dala sve da zamijeni mjesto s djetetom.”
Sutradan sam pozvala mamu. Njen glas bio je topao, ali zabrinut.
“Ivana, ljubavi, što god odlučiš, ja sam uz tebe. Ali znaj – tvoje zdravlje je važno. Djeca trebaju živu majku.”
“Ali mama… kako da ih pustim? Kako da biram?”
“Nekad nema pravog izbora. Samo onaj koji možeš preživjeti.”
Dani su prolazili u magli pregleda, konzilija i razgovora s psihologom. Dario je bio uz mene, ali osjećala sam njegovu nemoć. Moja svekrva Ljiljana dolazila je svaki dan s juhom i molitvenikom.
“Ivana, Bog zna što radi. Molimo se za čudo,” šaptala bi dok mi je gladila kosu.
Ali čuda su rijetka u ovom svijetu, pogotovo za žene poput mene – obične žene iz radničke obitelji, koja je cijeli život učila da šuti i trpi.
Jedne večeri, dok sam ležala sama u sobi, začula sam glas iznutra: “Bori se! Ako si već došla dovde, ne odustaj sada.”
Odlučila sam – neću odustati ni od jednog djeteta. Otišla sam doktorici Vesni i rekla joj:
“Ne želim selektivni abortus. Želim pokušati iznijeti trudnoću do kraja. Znam rizik. Ali ne mogu drugačije.”
Pogledala me dugo, a onda tiho rekla: “Dobro, Ivana. Pratit ćemo te svaki dan. Ali moraš znati – možeš umrijeti.”
“Znam. Ali ako ne pokušam, umrijet ću iznutra svakako.”
Počela je borba – injekcije, ležanje bez ustajanja, stalni CTG-ovi i ultrazvuci. Tijelo mi je otkazivalo poslušnost; srce mi je preskakalo otkucaje, pluća su mi bila teška kao kamen.
Jednog jutra probudila sam se u bolovima. Liječnici su odlučili – hitan carski rez u 29. tjednu.
U operacijskoj sali svjetla su bila prejaka, a zvukovi udaljeni kao da dolaze iz druge dimenzije.
“Ivana, diši duboko,” rekla je anesteziologinja Sanja.
Osjetila sam hladnoću na trbuhu i onda ništa – samo mrak.
Probudila sam se na intenzivnoj njezi, spojena na aparate. Prva misao bila mi je: “Jesu li živi?”
Dario je sjedio pored mene, oči crvene od plača.
“Svi su živi,” prošaptao je kroz suze. “Ana, Luka i Marin su u inkubatorima. Mali su… ali živi su!”
Plakala sam kao nikad prije.
Sljedećih tjedana svaki dan sam provodila uz inkubatore u bolnici Koševo. Ana je bila najmanja – samo 900 grama. Luka je imao problema s disanjem; Marin je bio najjači, ali i on je imao žuticu.
Svaki dan bio je borba između nade i očaja. Gledala sam druge majke kako odlaze kući bez djece; gledala sam medicinske sestre kako tiho pale svijeće za one koji nisu izdržali.
Jedne noći Ana je prestala disati. Alarmi su zavrištali; liječnici su trčali hodnikom; ja sam klečala u hodniku i molila Boga kojeg nisam ni znala vjerovati.
Preživjela je.
Nakon dva mjeseca napokon smo svi otišli kući – iscrpljeni, ali zajedno.
Danas Ana ima ožiljak na prsima od cjevčica; Luka nosi naočale; Marin ima astmu. Ali svi su tu – živi su.
Ponekad se pitam jesam li bila sebična što nisam poslušala liječnike ili hrabra što sam vjerovala u čudo.
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li majčina ljubav uvijek vrijedna tolikog rizika ili ponekad moramo naučiti pustiti?