Majčina hrabrost: Rođena s tobom
“Mama, zašto me svi gledaju kao da sam čudovište?” Tarikove riječi su mi parale srce dok smo sjedili na klupi ispred naše zgrade na Grbavici. Njegove male ruke stisnule su moju, a oči, velike i tamne, bile su pune suza koje je pokušavao sakriti. Pogledala sam ga, pokušavajući pronaći prave riječi, ali u meni je gorjela nemoć i bijes.
“Nisi ti čudovište, ljubavi. Ti si moj heroj,” šapnula sam mu, ali sam znala da to nije dovoljno. Znam kako ga gledaju u školi, kako šapuću za njegovim leđima, kako ga djeca izbjegavaju na igralištu. Znam i kako me komšinica Azra gleda ispod oka kad ga vodim u prodavnicu, kao da sam kriva što je rođen s tim velikim madežom preko lijevog obraza.
Moj muž Emir pokušava biti jak, ali vidim kako ga boli svaki put kad Tarik dođe kući uplakan. “Lejla, možda bi trebali razmisliti o operaciji?” pitao me jedne večeri dok smo sjedili za stolom. “Ne želim da ga život lomi ovako.”
“A što ako mu ostane ožiljak? Što ako ga to još više povrijedi?” odgovorila sam kroz suze. “Ne želim da misli da mora mijenjati sebe da bi bio prihvaćen.”
Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam Tarikovo disanje iz susjedne sobe i razmišljala o svemu što nas je snašlo. Sjetila sam se dana kad su mi ga prvi put stavili na prsa u bolnici Koševo – bio je savršen, baš takav kakav jest. Ali svijet nije bio spreman prihvatiti njegovo savršenstvo.
Sljedećih dana sve me više boljela nemoć. U parku sam čula kako djevojčica šapće majci: “Mama, vidi onog dječaka s flekom!” Majka ju je povukla za ruku i rekla: “Ne gledaj, nije pristojno.” Ali svi su gledali. Svi su sudili.
Jednog jutra, dok sam Tariku spremala užinu za školu, on je tiho rekao: “Mama, volio bih da sam nevidljiv.” Tada mi je nešto puklo u srcu. Nisam mogla više gledati kako moje dijete vene pred mojim očima.
Nazvala sam svoju najbolju prijateljicu Selmu. “Selma, moram nešto napraviti. Ne mogu više ovako.”
“Lejla, znaš da si uvijek bila borac. Ali šta planiraš?”
“Ne znam još… ali moram mu pokazati da nije sam. Da je poseban na najbolji način.”
Te večeri sam dugo gledala svoj odraz u ogledalu. Prstima sam prešla preko svog obraza, zamišljajući Tarikov madež. Onda mi je sinulo – ako društvo ne može prihvatiti njega takvog kakav jest, možda mogu naučiti prihvatiti nas obje.
Sljedećeg dana otišla sam kod poznate sarajevske tattoo majstorice, Dine. Objasnila sam joj što želim – istu mrlju na istom mjestu kao Tarikovu.
“Jesi li sigurna? Ovo nije mala stvar,” rekla mi je Dina dok je pripremala boje.
“Sigurna sam. Ovo radim za svog sina.”
Boljelo je, ali ni blizu onoliko koliko boli kad vidiš svoje dijete slomljeno zbog tuđih pogleda.
Kad sam došla kući, Tarik me gledao širom otvorenih očiju. “Mama… šta si to napravila?”
Sagnula sam se do njega i pokazala mu lice. “Sad smo isti, ljubavi. Tvoj madež je dio mene kao što si ti dio mene.”
Počeo je plakati i zagrlio me najjače što je mogao. Emir je stajao iza nas, nijem od šoka, ali u njegovim očima vidjela sam ponos.
Narednih dana reakcije su bile burne. Komšinica Azra me pitala jesam li poludjela. U školi su učiteljice šaputale iza mojih leđa. Neki su me osuđivali, drugi su me podržali.
Ali najvažnije – Tarik se promijenio. Počeo je hodati uspravnije, smijati se glasnije. Djeca su ga pitala zašto njegova mama ima isti madež kao on, a on bi odgovorio: “Zato što smo posebni zajedno!”
Jednog dana na roditeljskom sastanku ustala sam i rekla: “Moje dijete nije manje vrijedno zbog svog lica. Ako vas to smeta, pogledajte mene – ja sam ponosna na njega!”
Nakon toga nekoliko roditelja mi je prišlo i reklo da su pogriješili što su sudili.
Selma mi je rekla: “Lejla, promijenila si nešto u ovom gradu. Ljudi pričaju o tebi i Tariku kao o primjeru hrabrosti.”
Ali najvažnije od svega – Tarik mi je jedne večeri prije spavanja šapnuo: “Mama, sad znam da nisam sam. Hvala ti što si rođena sa mnom svaki dan iznova.”
I dok ga gledam kako spava, pitam se: Koliko smo spremni žrtvovati za one koje volimo? I koliko bi nas imalo hrabrosti biti drugačiji – samo zato što volimo bezuvjetno?