Majčina ruka koja ne može dotaknuti
“Ne treba nam njezina pomoć!” Sanja je viknula dok je lupila vratima spavaće sobe. Zvuk je odjeknuo kroz naš mali stan na Grbavici kao pucanj. Stajao sam u kuhinji s telefonom u ruci, još uvijek osjećajući toplinu Ljubičinog glasa s druge strane linije. “Sine, samo da znaš, ako vam treba išta – novac, ručak, ili samo razgovor – tu sam. Znaš da ste mi vi sve na svijetu.”
Ali Sanja nije željela čuti za to. “Neću da moja mama misli da ne možemo sami!” rekla je kroz suze. “Dosta mi je da nas svi sažalijevaju!”
Nisam znao što da kažem. Prije tri mjeseca izgubio sam posao u jednoj privatnoj firmi. Kriza je došla naglo, a otkazi su padali kao kiša. Sanja je radila u školi, ali njezina plaća jedva je pokrivala režije i hranu. Svaki dan bio je borba – ne samo s novcem, nego i s osjećajem srama koji me proždirao iznutra.
Ljubica je bila tipična bosanska majka: srčana, glasna, uvijek s nekom pogačom ili supom u rukama. Nije imala puno, ali ono što je imala dijelila je bez razmišljanja. Kad sam prvi put došao u njihovu kuću na Ilidži, dočekala me s osmijehom i riječima: “Sine, kod mene si uvijek dobrodošao.”
Ali sada, kad nam je pomoć zaista trebala, Sanja je bila ta koja je podigla zid. “Ne želim da nas mama gleda kao jadnike!” ponavljala je svaku večer dok smo sjedili za stolom i šutjeli nad tanjurima.
Jedne večeri, dok sam sjedio na balkonu i gledao svjetla grada, Ljubica mi je poslala poruku: “Sine, napravila sam sarmu. Dođite sutra na ručak.” Pokazao sam poruku Sanji. Pogledala me s tugom i bijesom. “Ne razumiješ ti… Ona će sutra pričati tetki Veri kako nas hrani!”
“Možda joj je samo stalo do nas,” pokušao sam.
“Ti ne znaš kako to ide kod nas u familiji! Sve se zna, sve se prepričava. Sutra će pola mahale znati da smo bez dinara!”
Te noći nisam mogao spavati. Slušao sam kako Sanja tiho plače u krevetu. Znao sam da ju boli ponos više nego glad. Znao sam i da Ljubica ne misli ništa loše – ona samo želi pomoći.
Sljedećeg dana otišao sam sam kod Ljubice. Sjela je preko puta mene za kuhinjskim stolom, stavila tanjur sarme ispred mene i gledala me onim blagim očima.
“Sanja neće doći?” pitala je tiho.
Odmahnuo sam glavom. “Ne može… Ima posla.” Lagao sam joj, ali ona je znala istinu.
“Znaš, sine,” rekla je nakon duge šutnje, “i ja sam nekad bila ponosna kao Sanja. Kad mi je muž poginuo u ratu, nisam htjela ni od koga ništa primiti. Ali onda sam shvatila – obitelj nije tu da te gleda kako patiš, nego da ti pruži ruku kad padaš.”
Nisam znao što reći. Jeo sam u tišini dok su mi suze navirale na oči.
Kad sam se vratio kući, Sanja me dočekala s pitanjem: “Jesi bio kod mame?”
“Jesam,” odgovorio sam iskreno.
“Jesi joj rekao da nam ne treba ništa?”
Pogledao sam je dugo. “Nisam mogao. Ona samo želi pomoći.”
Sanja se slomila. Sjela je na pod i počela plakati kao dijete. Pridružio sam joj se i zagrlio je.
“Znaš li koliko me boli kad vidim mamu kako nosi kese hrane kroz pola grada? Znaš li koliko me sram kad kolegice pričaju kako im roditelji šalju zimnicu iz sela? Kao da nikad nećemo biti svoji ljudi…”
“Ali možda nikad nismo ni trebali biti sami protiv svega,” rekao sam tiho.
Prošli su tjedni. Ljubica nije odustajala – svaki put kad bi došla, ostavila bi nešto hrane ili novca skrivenog u džepu moje jakne. Sanja bi se ljutila, ali više nije vikala. Počela je šutjeti i povlačiti se u sebe.
Jednog dana stiglo mi je pismo iz firme – poziv na razgovor za novi posao. Bio sam presretan, ali bojao sam se reći Sanji dok ne budem siguran.
Te večeri Ljubica nas je pozvala na večeru povodom svog rođendana. Svi smo sjeli za stol – Sanja, ja, Ljubica i njezina sestra Vera.
Vera je odmah počela: “Čula sam da ste malo zapeli s parama…”
Sanja se ukočila. Pogledala me s očajem.
“Vera!” Ljubica ju je prekinula oštro. “Nije tvoje da pitaš! Ako trebaš pomoći – pitaj kako možeš pomoći, a ne zašto im treba!”
U tom trenutku shvatio sam koliko Ljubica voli svoju kćer i mene kao sina. Nije ju bilo briga što će selo reći – njoj smo mi bili važni.
Na povratku kući Sanja me uhvatila za ruku.
“Možda sam bila previše tvrdoglava,” šapnula je.
“Svi smo ponekad,” odgovorio sam.
Kad sam dobio posao i prvi put donio plaću kući nakon mjeseci neizvjesnosti, otišli smo zajedno kod Ljubice s buketom cvijeća i kolačem.
“Hvala ti što si vjerovala u nas kad mi nismo mogli,” rekao sam joj.
Ljubica nas je zagrlila oboje i rekla: “Obitelj nije tu da broji tko kome daje – obitelj je tu da preživi zajedno.”
I sada se pitam: Zašto nam je tako teško prihvatiti ruku koja nam želi dobro? Je li ponos vrijedan više od ljubavi?