Majčina tišina i moje tiho vrištanje: Priča o oprostu koji nikad nije došao
“Znaš li ti uopće što znači biti kćerka?” njezin glas je bio oštar kao nož, a riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam stajala na pragu njezine male, zagušljive sobe. Miris starog namještaja i lijekova miješao se s gorčinom u mom grlu. Pogledala me ravno u oči, bez trunke topline, kao da sam joj daleka poznanica, a ne dijete koje je godinama čekalo njezin zagrljaj.
“Majko, došla sam ti pomoći jer si me zvala. Ali… zar stvarno misliš da prošlost ništa ne znači?” pokušala sam zadržati glas mirnim, ali ruke su mi drhtale.
“Prošlost je prošla. Sad sam stara. Tvoja je dužnost da mi pomogneš. Tako to ide kod nas,” odgovorila je, kao da izgovara vremensku prognozu, bez osjećaja.
Moja majka, Viktorija, uvijek je bila žena od malo riječi i još manje nježnosti. Odrasla sam u Sarajevu, u stanu gdje su zidovi bili tanji od šutnje koja je vladala među nama. Otac je otišao kad sam imala devet godina. Sjećam se kako sam tada prvi put poželjela da me majka zagrli, da mi kaže da će sve biti u redu. Umjesto toga, dobila sam hladan pogled i rečenicu: “Nema vremena za plakanje. Moraš biti jaka.”
Godinama sam pokušavala zaslužiti njezinu ljubav – donosila najbolje ocjene, čistila kuću, kuhala ručak dok su druge djevojčice igrale lastiku ispred zgrade. Nikad nije bilo dovoljno. Nikad nisam bila dovoljno dobra.
Kad sam imala sedamnaest, prvi put sam joj se suprotstavila. “Zašto me nikad ne pohvališ? Zašto me nikad ne zagrliš?” pitala sam kroz suze.
“Nisam ja za te gluposti. Život nije bajka,” odbrusila je i nastavila prati suđe kao da nisam ni postojala.
Godine su prolazile. Upisala sam fakultet u Zagrebu, pobjegla iz Sarajeva misleći da ću tamo pronaći ono što mi ona nije mogla dati. Ali praznina je ostala. Svaki put kad bih vidjela majku i kćer kako se smiju na tramvajskoj stanici, srce bi mi se stegnulo.
Upoznala sam Dinu na trećoj godini studija. On je bio sve što ona nije – topao, pažljiv, uvijek spreman saslušati. Kad smo dobili sina, Leona, zaklela sam se da ću biti drugačija majka. Da ću svom djetetu dati sve ono što meni nije bilo dano.
Ali prošlost ne pušta tako lako. Svaki put kad bi Leon zaplakao ili napravio neku glupost, čula bih njezin glas u svojoj glavi: “Nema vremena za plakanje. Moraš biti jak.” Uhvatila bih se kako postajem hladna, distancirana. Dino bi me tada zagrlio i šapnuo: “Nisi ona. Ti si bolja.”
A onda je stigao poziv prije mjesec dana. Majka je pala i slomila kuk. Nije imala nikoga osim mene. Sjedila sam u autu ispred njezine zgrade, gledala u prozor iza kojeg je svjetlo titralo i pitala se – mogu li joj oprostiti? Mogu li pomoći ženi koja me nikad nije voljela?
Unutra me dočekala ista ona hladnoća iz djetinjstva. “Donijela si mi lijekove?” upitala je bez pozdrava.
“Jesam. Kako si?”
“Kako mogu biti? Stara sam i nemoćna. Sad vidiš kako je to kad ti niko ne pomaže.” Pogledala me s prezirom.
“Majko… znaš li koliko puta sam te trebala? Koliko puta sam čekala da mi kažeš da me voliš?”
Okrenula je glavu prema prozoru. “To su gluposti iz tvojih knjiga i filmova. Život je borba. Ja sam te othranila, dala ti sve što sam mogla. Sad si ti na redu da meni pomogneš.”
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela plakati pred njom. “Znaš li koliko boli kad te vlastita majka ne voli?”
Nije odgovorila. Samo je šutjela.
Dani su prolazili u istom ritmu – dolazila bih joj kuhati, čistiti, pomagati oko svega što više nije mogla sama. Svaki put kad bih pokušala razgovarati o prošlosti, odbijala bi me šutnjom ili ciničnim komentarom.
Jedne večeri, dok sam joj mijenjala zavoj na nozi, tiho je rekla: “Možda nisam znala bolje. Možda nisam znala voljeti drugačije.”
Pogledala sam je iznenađeno. “Zašto mi to sad govoriš?”
“Jer vidim kako gledaš svog sina. Ti si bolja majka nego ja ikad što sam bila.”
Srce mi se steglo od tuge i olakšanja istovremeno. Ali izvinjenje nisam dobila.
Kad sam izašla iz stana te večeri, Dino me čekao ispred zgrade.
“Kako je bilo?” pitao je nježno.
“Isto kao uvijek… ali možda ima nade za nas dvije.”
Sjedili smo u autu u tišini dok su svjetla Sarajeva treperila ispod nas.
Ponekad se pitam – možemo li ikada zaista oprostiti roditeljima koji nas nisu znali voljeti? Je li dužnost jača od boli koju nosimo cijeli život? Što vi mislite – gdje prestaje obaveza, a počinje briga o sebi?