Majčina tišina: Priča o Lejli i Amri
“Nisi ti mene nikad slušala, Lejla!” viknula je mama Amra dok sam stajala u kuhinji, držeći hladnu šalicu kafe u ruci. “Nisam te tjerala ni da se udaš, ni da rodiš dijete. Sad izvoli, snalazi se sama!”
Ruke su mi drhtale dok sam gledala kroz prozor na kišu što je neumorno udarala po starim prozorima našeg stana u Sarajevu. U drugoj sobi, mala Hana je plakala. Imala je tek četiri mjeseca, a ja sam imala osjećaj da sam već podbacila kao majka. Nisam imala snage ni da odgovorim mami. Njen glas je bio oštar, ali još više me boljela njena tišina koja bi uslijedila nakon svake svađe.
Sve je počelo prošle godine, kad me Adnan zaprosio. Imala sam 23 godine, završavala sam fakultet i sanjala o tome da odem u Zagreb ili Beč na master. Mama je uvijek govorila: “Lejla, prvo završi školu, pa onda sve ostalo.” Ali kad je Adnan došao s buketom ruža i prstenom, srce mi je zaigralo. Nisam ni slutila koliko će mi ta odluka promijeniti život.
“Zašto žuriš?” pitala me mama te večeri kad sam joj rekla za zaruke. “Imaš vremena. Šta će ti brak sad?”
Ali ja sam bila zaljubljena. Adnan je bio pažljiv, smiren, uvijek spreman pomoći. Njegova porodica me odmah prihvatila, a njegova majka Senada me grlila kao svoju kćerku. Osjećala sam se voljeno, po prvi put bezuvjetno prihvaćeno.
Vjenčanje je bilo skromno, ali veselo. Svi su pjevali i plakali od sreće. Mama je sjedila u kutu sale, gledala me bez osmijeha. “Samo da znaš, život nije bajka,” šapnula mi je dok smo se grlile na kraju večeri.
Nakon svadbe uselili smo kod Adnanovih roditelja u Novi Grad. Prvih mjesec dana bilo je sve novo i uzbudljivo. Senada mi je pokazivala kako se pravi najbolja pita krompiruša, a Adnanov otac Fahrudin me vodio na pijacu svako jutro. Ali ubrzo su počeli problemi.
Adnan je radio po cijele dane, a ja sam ostajala sama sa Senadom i Fahrudinom. Senada je bila dobra, ali imala je svoja pravila: “U ovoj kući se ruča u 13:00, ne kasnije!” Ako bih zakasnila jer sam razgovarala s mamom telefonom ili jer sam čitala knjigu, Senada bi samo uzdahnula i pogledala me ispod oka.
Nisam imala vremena za sebe. Prijateljice su izlazile na kafu, putovale, a ja sam čistila, kuhala i čekala Adnana da dođe kući. Kad sam saznala da sam trudna, nisam znala bih li plakala ili se smijala. Adnan je bio presretan: “Bit ćemo prava porodica!”
Ali meni se činilo da nestajem. Mama mi je rekla: “Sama si to izabrala. Ja te nisam tjerala ni na šta.”
Porod je bio težak. Hana je rođena prerano i morala je ostati u inkubatoru deset dana. Svaku noć sam plakala u bolnici, moleći Boga da bude dobro. Adnan je dolazio kad god bi mogao, ali često bi ostajao kod kuće jer su mu roditelji govorili da ne treba smetati doktorima.
Kad smo napokon došle kući, osjećala sam se izgubljeno. Senada mi je stalno govorila kako nešto radim pogrešno: “Ne drži dijete tako! Ne hrani je sad! Moraš joj dati čaj od kamilice!” Nisam imala snage raspravljati se.
Jedne noći Hana nije prestajala plakati. Bilo je tri ujutro, a ja sam sjedila na podu sobe i ljuljala je u naručju. Suze su mi tekle niz lice dok sam šaptala: “Ne znam šta radim… Mama, gdje si sad?”
Ujutro sam nazvala mamu. Nije se javila. Poslala mi je poruku: “Rekla sam ti sve što imam. Snađi se sama.”
Adnan je bio sve udaljeniji. Počeo je više raditi, vraćao se kasno i često bio nervozan. Jedne večeri sam ga pitala: “Adnane, jesi li sretan?” Samo me pogledao i slegnuo ramenima: “Ne znam više ni šta osjećam.”
Osjećala sam se kao stranac u vlastitom životu. Počela sam razmišljati o tome da odem kod mame na nekoliko dana, ali znala sam da me neće dočekati raširenih ruku.
Jednog dana došla sam kod nje nenajavljeno s Hanom u naručju. Otvorila mi je vrata i samo kratko rekla: “Šta hoćeš sad?” Nisam mogla izdržati — rasplakala sam se pred njom kao dijete.
“Mama… Ne mogu više sama… Trebam te…”
Pogledala me dugo bez riječi, a onda uzela Hanu iz mog naručja i tiho rekla: “Nisam te tjerala ni na šta… Ali ipak si moja kćerka.” Sjeli smo zajedno na kauč; prvi put nakon dugo vremena osjetila sam njenu ruku na svom ramenu.
Te večeri smo dugo razgovarale o svemu što nas boli — o njenoj mladosti, o mom djetinjstvu bez oca koji nas je napustio kad sam imala pet godina, o njenim strahovima da ću ponoviti njene greške.
“Znaš li koliko puta sam poželjela da te zagrlim kad si bila mala? Ali nisam znala kako…” šaptala je mama kroz suze.
Shvatila sam tada da ni ona nije imala nikoga kome bi se požalila; sve što nije rekla meni, nosila je kao kamen u grudima.
Vratila sam se kući s Hanom sutradan, osjećajući se malo lakše — ali znajući da me čeka još mnogo borbi.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi žene ovdje osuđene da šutimo i trpimo? Ili možemo naučiti voljeti sebe i jedne druge bez krivnje i zamjeranja? Šta vi mislite — ima li nade za nas?