Majka je izabrala moju sestru, a moju djecu ostavila praznih ruku
“Zašto si to napravila, mama? Kako si mogla?” riječi su mi drhtale na usnama dok sam stajala u njenoj kuhinji, gledajući je ravno u oči. Miris svježe skuhane kave širio se prostorijom, ali meni je u grlu gorjelo nešto drugo – nepravda i izdaja. Moja majka, Ružica, sjedila je za stolom, pogled spušten na stolnjak s motivima lavande, kao da će joj on dati odgovore koje meni nije htjela reći.
“Nije to ništa osobno, Ana,” rekla je tiho, izbjegavajući moj pogled. “Znaš da je Lejla… ona je uvijek bila osjetljivija. Njenoj djeci je više trebalo.”
Osjetila sam kako mi se srce steže. Moja sestra Lejla, dvije godine mlađa od mene, uvijek je bila mamina mezimica. Još od djetinjstva, kad bi se posvađale oko igračaka ili pažnje, mama bi uvijek stala na njenu stranu. Ali sada, kad imam svoju djecu – Luku i Saru – nisam mogla vjerovati da se povijest ponavlja.
Sve je počelo prošlog vikenda. Pripremala sam poklone za Luku i Saru; štedjela sam mjesecima da im kupim ono što su željeli – Lego kocke za Luku i lutku za Saru. Znala sam koliko im to znači. Otišla sam do mame dan ranije, ostavila poklone kod nje jer smo planirali zajedničko obiteljsko okupljanje. “Samo ih sakrij negdje, molim te, da ih djeca ne vide prije vremena,” rekla sam joj.
Kad smo došli na okupljanje, Luka i Sara su trčali po dvorištu s Lejlinom djecom – malenim Emirom i Ajlom. Svi su bili uzbuđeni zbog poklona. No kad je došao trenutak otvaranja, moji su klinci dobili samo čokoladicu i majicu. Gledala sam zbunjeno u mamu, a onda u Lejlu koja je s osmijehom pružala Emirovim rukama Lego kocke, a Ajli lutku identičnu onoj koju sam kupila Sari.
“Mama… to su naši pokloni,” prošaptala sam joj dok su djeca trčala oko nas.
“Ana, molim te, nemoj praviti scenu,” šapnula mi je kroz zube. “Lejli je teško ovih dana, znaš da njen muž radi u Njemačkoj i rijetko šalje novac. Djeca joj nemaju puno. Tvoja su navikla na više.”
U tom trenutku osjetila sam kako mi se svijet ruši. Nije bilo važno što sam ja štedjela za te poklone, što sam željela usrećiti svoju djecu. Važno je bilo samo da Lejlina djeca ne budu tužna. A moja? Oni su valjda mogli podnijeti još jedno razočaranje.
Nakon okupljanja vozila sam kući u tišini. Luka je gledao kroz prozor automobila, a Sara je tiho pitala: “Mama, zašto Ajla ima baš onu lutku koju sam ja željela?” Nisam znala što da kažem.
Sljedećeg dana skupila sam hrabrost i otišla kod mame. “Zašto si to napravila?” pitala sam odmah na vratima.
“Ana, nemoj biti sebična,” odbrusila je. “Tvoja djeca imaju sve. Lejlina nemaju ništa. Zar ne možeš jednom biti velikodušna?”
“Nije stvar u poklonima! Stvar je u tome što si opet izabrala nju umjesto mene! Zar ne vidiš koliko me to boli? Koliko boli tvoje unuke?”
Mama je šutjela. U tom trenutku ušla je Lejla s Emirom za ruku.
“Što se ovdje događa?” upitala je sumnjičavo.
“Ništa,” rekla je mama brzo. “Ana opet dramatizira oko gluposti.”
Osjetila sam kako me guši bijes i tuga istovremeno. “Nije glupost kad tvoje dijete plače jer mu baka nije dala ono što mu pripada!”
Lejla je slegnula ramenima. “Ana, uvijek si bila preosjetljiva. Pusti to, djeca će zaboraviti.”
Ali ja nisam mogla zaboraviti. Nisam mogla zaboraviti ni kad smo bile male i kad bi mama meni uzela čokoladu da bi dala Lejli jer je ona plakala. Nisam mogla zaboraviti ni kad me nije branila pred ocem kad bi se derao na mene zbog loše ocjene, a Lejlu bi tješila.
Te večeri sjela sam s Lukom i Sarom na krevet.
“Mama, jesmo li mi nešto loše napravili?” pitao me Luka tiho.
“Ne, ljubavi,” odgovorila sam kroz suze. “Vi ste najbolja djeca na svijetu. Samo… ponekad odrasli ne znaju biti pravedni.”
Nisam znala kako dalje. Nisam znala kako objasniti svojoj djeci da ih baka voli manje ili barem drugačije nego drugu unučad. Nisam znala kako oprostiti majci što me opet povrijedila.
Sljedećih dana izbjegavala sam mamu i Lejlu. Osjećala sam se kao strankinja u vlastitoj obitelji. Suprug Ivan pokušavao me utješiti: “Ana, ne možeš promijeniti svoju majku. Možeš samo odlučiti kako ćeš ti biti prema svojoj djeci.” Ali kako da budem dobra majka kad me vlastita majka stalno podsjeća da nisam dovoljno dobra?
Jedne večeri zazvonio mi je mobitel – mama.
“Ana… možda sam pogriješila,” rekla je tiho s druge strane linije. “Ali znaš… uvijek sam se bojala da će Lejla puknuti ako joj ne pomognem. Ti si uvijek bila jača…”
“Mama, možda jesam bila jača jer nisam imala izbora,” odgovorila sam kroz suze.
Spustila sam slušalicu osjećajući se prazno i umorno od svega.
Danas gledam svoju djecu kako se igraju bezbrižno i pitam se: Hoću li ikada moći prekinuti taj lanac nepravde? Hoće li moja djeca znati da ih volim jednako – bez obzira na sve?
Što vi mislite – može li se ikada oprostiti ovakva izdaja ili su neke rane jednostavno preduboke?