„Majka, pusti me da dišem!” – Priča o ljubavi, boli i granicama između majke i kćeri
„Lejla, gdje si? Opet nisi došla kući na ručak! Znaš da sam napravila sarmu, tvoje omiljeno jelo.”
Sjedim za kuhinjskim stolom, gledam u hladnu sarmu i osjećam kako mi srce tone. Telefon šuti. Prošlo je već sat vremena otkako sam joj poslala poruku. Uvijek je bila takva – tvrdoglava, svoja. Ali otkad se preselila u Zagreb zbog posla, kao da je između nas narastao zid koji ne mogu preskočiti.
Sjećam se dana kad sam je prvi put ostavila samu u stanu. Imala je samo šest godina, a ja sam morala na drugi posao. Njen otac, Dario, otišao je s drugom ženom iz Mostara i nikad se nije okrenuo. Obećala sam sebi da ću joj biti sve – i majka, i otac, i najbolja prijateljica. Možda sam tada pogriješila.
„Mama, ne mogu sad pričati! Na poslu sam!”
Njen glas je bio hladan, kao da razgovara s nekim strancem. „Ali Lejla, samo sam htjela čuti kako si…”
„Sve je u redu. Zvat ću te kasnije.”
Nikad ne nazove kasnije. Onda sjedim sama u stanu, gledam kroz prozor na kišni sarajevski dan i pitam se gdje sam pogriješila. Svaki put kad dođe kući za vikend, osjećam kao da hodam po jajima. Ne smijem pitati ništa previše lično, ne smijem komentirati njen izgled, ne smijem spomenuti njenu vezu s Ivanom – dečkom kojeg nikad nisam upoznala.
Jednom sam joj rekla: „Lejla, mislim da bi trebala više jesti. Izgledaš umorno.”
Pogledala me onim svojim zelenim očima koje su uvijek bile prepune života kad je bila mala. Sada su bile hladne.
„Mama, stalno me kritiziraš. Ne možeš me pustiti na miru ni kad dođem kući.”
Nisam znala što reći. Samo sam šutjela i gledala kako izlazi iz kuhinje.
Moja sestra Sanja mi stalno govori: „Vesna, moraš pustiti dijete da živi svoj život. Nisi ti više jedina osoba u njenom svijetu.”
Ali kako da to prihvatim? Cijeli život sam žrtvovala za nju. Radila sam dva posla, štedjela svaku marku da joj platim fakultet u Zagrebu. Nikad nisam sebi kupila novu haljinu ili otišla na more s prijateljicama. Sve za Lejlu.
A sada mi kaže da sam toksična.
Jedne večeri, kad je došla kući za Bajram, skupila sam hrabrost i pitala je: „Lejla, zašto si tako hladna prema meni? Što sam ti napravila?”
Sjedila je za stolom s mobitelom u ruci. Duboko je uzdahnula.
„Mama, stalno me zoveš, šalješ poruke, pitaš gdje sam, s kim sam… Imam 32 godine! Osjećam se kao da me gušiš.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. „Ali ja te samo volim… Bojim se da te ne izgubim.”
„Ali gubiš me upravo zato što ne znaš stati! Nikad nisi naučila vjerovati mi.”
Te noći nisam spavala. Gledala sam stare fotografije – Lejla u prvom razredu s velikom crvenom mašnom; Lejla na maturalnoj večeri; Lejla kad je upisala fakultet. Uvijek nas dvije protiv cijelog svijeta.
Sutradan sam otišla kod Sanje na kafu.
„Vesna,” rekla mi je tiho dok smo pile kafu na balkonu, „možda stvarno trebaš malo popustiti. Znam da ti je teško biti sama, ali Lejla nije više dijete.”
„A što ako me zaboravi? Što ako joj više ne budem važna?”
Sanja me zagrlila. „Neće te zaboraviti. Samo joj treba prostora.”
Pokušala sam sljedećih dana ne zvati Lejlu svaki sat. Slala sam joj samo kratke poruke: „Jesi li dobro?” ili „Volim te.” Odgovarala bi kratko: „Dobro sam.” ili samo srce.
Jednog dana došla mi je poruka: „Mama, hoćeš li doći kod mene u Zagreb na vikend?”
Srce mi je poskočilo od sreće i straha u isto vrijeme. Spremila sam najbolju pitu od jabuka i sjela na autobus.
Kad sam stigla, Lejla me dočekala na stanici. Izgledala je umorno, ali nasmijano.
„Hajde mama, idemo kod mene.”
Stan joj je bio mali, ali uredan. Na polici su bile naše slike iz djetinjstva.
„Vidiš,” rekla mi je tiho dok smo pile kafu u njenoj kuhinji, „nisam te zaboravila. Samo… moram naučiti biti svoja.”
Tada sam shvatila – možda nisam izgubila kćerku. Možda samo moram naučiti voljeti je drugačije.
Sada sjedim u svom stanu u Sarajevu i gledam kroz prozor na kišu koja neumorno pada po Baščaršiji. Ponekad poželim opet biti sve za nju, ali sada znam – moram joj dati prostor da diše.
Pitam se: Koliko ljubavi je previše? Kada briga postaje teret? Može li se ikada ispraviti ono što smo iz najbolje namjere pogrešno napravili?