Mama, potpiši za mene – Priča o vjeri, ljubavi i najtežoj odluci u životu
“Mama, molim te, potpiši za mene. Ako ti ne potpišeš, sve propada.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, gledajući kroz prozor na dvorište gdje su još visjele stare ljuljačke iz djetinjstva mog sina. Ivan je stajao nasuprot mene, lice mu je bilo blijedo, oči crvene od neprospavanih noći. Ruke su mu drhtale dok je pružao papire prema meni. U tom trenutku, cijeli moj svijet se srušio.
“Ne mogu, sine… Ne mogu samo tako potpisati kredit na svoje ime. Znaš da je otac protiv toga. Znaš što smo sve prošli kad smo izgubili stan u Sarajevu.”
Ivan je sjeo na stolicu, spustio glavu na ruke. “Mama, ovo je moja zadnja šansa. Ako ne otvorim tu firmu sad, nikad neću moći otići iz ovog grada. Znaš da ovdje nema posla. Znaš da me svi gledaju kao gubitnika.”
Srce mi se slamalo na tisuću komadića. Sjećala sam se dana kad sam ga prvi put držala u naručju u bolnici na Koševu, kad sam mu obećala da ću ga uvijek štititi. Ali sada… sada sam bila ta koja ga je trebala zaštititi od njega samog.
Moj muž, Dragan, ušao je u kuhinju taman kad sam htjela nešto reći. “Što se ovdje događa? Opet te nagovara na gluposti? Rekao sam ti, Jasmina, ne dolazi u obzir! Nećemo opet završiti na ulici zbog njegovih snova!”
Ivan je skočio sa stolice. “Tata, nije ovo san! Ovo je prilika! Ako mama potpiše, mogu otvoriti firmu za IT usluge s Emirom i Lejlom. Već imamo klijente iz Njemačke! Samo nam treba taj kredit!”
Dragan je lupio šakom o stol. “Dosta! Neću više slušati te bajke! Kad si zadnji put nešto završio do kraja? Sjećaš se fakulteta? Sjećaš se one firme u Mostaru? Sve si ostavio kad je postalo teško!”
Ivan je izjurio iz kuće, vrata su zalupila tako jako da su se stakla zatresla. Ostala sam sjediti između njih dvojice – sina koji me treba i muža koji me podsjeća na sve što smo izgubili.
Te noći nisam spavala. Gledala sam stare fotografije – Ivan s osmijehom do ušiju na moru u Makarskoj, Ivan s medaljom iz osnovne škole, Ivan na maturalnoj večeri s Lejlom. Gdje je nestao taj dječak pun nade? Što sam pogriješila kao majka?
Ujutro sam otišla u crkvu. Kleknula sam pred kip svete Ane i šaptala: “Bože, daj mi snage. Ne znam što je ispravno. Ne želim izgubiti sina, ali bojim se izgubiti sve što imamo.”
Nakon mise, prišla mi je susjeda Mara. “Jasmina, vidjela sam Ivana sinoć kod mosta. Sjedi sam i puši. Nije dobro, znaš? Mladi danas… izgubljeni su bez podrške roditelja.”
Te riječi su me pogodile dublje nego što sam očekivala. Jesam li ja ta koja ga gura dalje od sebe? Jesam li ja ta koja mu ne vjeruje?
Kad sam se vratila kući, Dragan je sjedio za stolom s glavom među rukama.
“Jasmina… možda smo prestrogi prema njemu? Možda mu trebamo dati šansu?”
Pogledala sam ga kroz suze. “A što ako opet sve izgubimo? Što ako nas ovaj put ne bude imao tko spasiti?”
Dragan je šutio dugo, a onda tiho rekao: “Možda vjera znači riskirati za one koje voliš. Možda ovaj put trebamo vjerovati njemu kao što smo nekad vjerovali jedno drugome.”
Te večeri Ivan se vratio kući. Sjeli smo svi za stol kao nekad prije rata, kad smo još bili obitelj bez tereta prošlosti.
“Sine,” rekla sam drhtavim glasom, “ako ti ovo znači više od svega… ako si spreman boriti se do kraja… potpisat ću. Ali obećaj mi da nećeš odustati kad bude najteže. Obećaj mi da ćeš biti iskren sa mnom i tatom.”
Ivan je zaplakao prvi put nakon mnogo godina. Zagrlio me tako jako da sam osjetila kako mu srce lupa.
Potpisala sam papire s molitvom na usnama i strahom u srcu.
Dani su prolazili sporo – čekali smo odgovor banke, gledali Ivana kako radi dan i noć s Emirom i Lejlom u maloj sobici koju su pretvorili u ured. Dragan i ja smo šutjeli više nego ikad prije, ali svaku večer smo zajedno molili.
Jednog jutra Ivan je utrčao u kuću s osmijehom kakvog nisam vidjela godinama.
“Mama! Tata! Dobili smo prvi veliki ugovor! Njemačka firma nam šalje predujam! Uspjeli smo!”
Suze su mi tekle niz lice dok sam ga grlila.
Ali strah nikad nije potpuno nestao – svaki dan nosi novu borbu, novu neizvjesnost.
Ponekad se pitam: Jesam li napravila pravu stvar? Je li ljubav prema djetetu uvijek vrijedna svakog rizika? Ili smo ponekad slijepi od ljubavi pa ne vidimo opasnosti?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Biste li riskirali sve zbog svog djeteta ili biste ga pustili da nauči na vlastitim greškama?