Miris izdaje: Kako me moj nos doveo do istine o mužu

“Ovo nije moj parfem.” Misao mi je proletjela kroz glavu čim sam ušla u stan, još uvijek s koferom u ruci, umorna od puta iz Sarajeva. U zraku je lebdio slatkasti, cvjetni miris, nešto između jasmina i vanilije, ali s notom koju nisam mogla prepoznati. Moj muž, Ivan, sjedio je na kauču, gledao televiziju i pravio se kao da je sve u redu. “Vratila si se ranije?” pitao je, ne skidajući pogled s ekrana. “Da, avion je bio prazan, pa su nas pustili ranije,” odgovorila sam, pokušavajući zvučati opušteno, ali u meni je već tinjala sumnja.

Radim kao parfemska savjetnica za poznatu hrvatsku marku, i moj nos je moj najvažniji alat. Godinama sam trenirala da prepoznam svaku notu, svaku nijansu mirisa. Moj posao je bio moj san, ali i razlog zbog kojeg sam često bila odsutna. Ivan je uvijek govorio da mu to ne smeta, da je ponosan na mene, ali sada sam se pitala koliko je to bila istina.

Ostavila sam kofer u hodniku i prošla kroz stan. U kupaonici sam pronašla još jedan trag – na ručniku je bio puderasti otisak, a u kanti za smeće maramica s tragovima ruža. Nije bio moj. Srce mi je lupalo, ali nisam htjela donositi zaključke bez dokaza. “Ivan, jesi li imao goste?” pitala sam, pokušavajući zvučati bezbrižno. “Ma ne, samo sam bio s Damirom na pivi, znaš njega, uvijek ostavi nered.” Nasmijao se, ali njegov osmijeh bio je previše napet.

Te noći nisam mogla spavati. Miris je bio posvuda, kao da me proganja. Sjetila sam se svih onih trenutaka kad sam bila na putu, kad mi je slao poruke da mu nedostajem, kad je govorio da jedva čeka da se vratim. Je li sve to bila laž? Sljedećih dana sam postala opsjednuta. Prala sam plahte, provjeravala ormare, tražila tragove. Svaki put kad bih osjetila nepoznat miris, srce bi mi preskočilo. Počela sam pratiti njegov raspored, gledati mu poruke kad bi zaboravio zaključati mobitel. Sve je bilo čisto, ali moj nos nije mogao pogriješiti.

Jednog dana, dok sam radila u parfumeriji, prišla mi je žena, visoka, elegantna, s kosom boje meda. “Tražim nešto posebno, nešto što će me podsjećati na nekoga tko voli jasmin,” rekla je. Zastala sam, srce mi je stalo. Taj miris, ta nota… bila je identična onoj iz mog stana. “Imate li možda nešto što bi odgovaralo muškarcu koji voli sport?” nastavila je, a ja sam joj ponudila nekoliko uzoraka, ali sam cijelo vrijeme osjećala kako mi se ruke tresu.

Kad je otišla, nisam mogla izdržati. Pratila sam je do izlaza i vidjela kako ulazi u auto parkiran ispred naše zgrade. Nisam mogla vjerovati. Pozvala sam prijateljicu, Lejlu, koja je uvijek imala nos za tračeve. “Znaš li tko je ova žena?” poslala sam joj sliku koju sam krišom uslikala. “To ti je ona nova susjeda, Marina. Priča se da je nedavno ostala sama, muž joj je otišao u Njemačku.”

Te večeri, Ivan je bio neobično nervozan. “Sve u redu?” pitala sam ga, gledajući ga ravno u oči. “Ma, umoran sam, posao me ubija,” odgovorio je, ali izbjegavao je moj pogled. Nisam više mogla izdržati. “Ivan, tko je Marina?” upitala sam, a tišina koja je uslijedila bila je glasnija od bilo kakvog odgovora. “Samo susjeda, ništa posebno,” promrmljao je, ali ja sam znala da laže.

Sljedećih dana, svaki put kad bih osjetila onaj miris, osjećala sam kako mi se tlo pod nogama ruši. Počela sam preispitivati sve – naš brak, svoje izbore, svoju vrijednost. Jesam li previše radila? Jesam li ga zapostavila? Ili je on jednostavno bio slab? Jedne večeri, dok sam sjedila sama u kuhinji, Ivan je došao do mene. “Moramo razgovarati,” rekao je tiho. “Znam da znaš. Nisam htio da ovako saznaš, ali… dogodilo se. Bio sam usamljen, ti si stalno na putu, a Marina… ona me slušala.”

Osjetila sam kako mi se suze slijevaju niz lice, ali nisam plakala zbog njega, već zbog sebe. Zbog svih onih godina povjerenja, zbog svih onih trenutaka kad sam mislila da smo sretni. “Zašto mi nisi rekao? Zašto nisi bio iskren?” pitala sam, a on je samo slegnuo ramenima. “Nisam htio da te povrijedim.”

Te noći sam spakirala svoje stvari i otišla kod Lejle. Nisam znala što dalje, ali znala sam da više ne mogu živjeti u laži. Moj nos, moj dar, bio je i moje prokletstvo. Otkrio mi je istinu koju nisam htjela znati, ali sada sam barem znala na čemu sam.

Danas, kad osjetim miris jasmina, više ne osjećam tugu, već snagu. Snagu da nastavim dalje, da vjerujem sebi i svom instinktu. Jer, ako ne možemo vjerovati vlastitim osjetilima, kome onda možemo vjerovati? Je li bolje živjeti u neznanju ili se suočiti s istinom, ma koliko bolna bila? Što biste vi učinili na mom mjestu?