Miris svježeg kruha i gorčina neizgovorenih riječi: Priča o Ani i Davoru
“Zašto opet nisi kupila onaj kruh iz pekare kod tržnice? Znaš da ne volim ovaj iz samoposluge!” Davorov glas odjeknuo je kroz kuhinju, a meni su ruke zadrhtale dok sam rezala još topli kruh. Miris svježeg tijesta širio se prostorijom, ali gorčina u njegovom tonu bila je jača od svega.
“Davor, bila sam na poslu do kasno, pekara je već bila zatvorena…” pokušala sam objasniti, ali on je već sjeo za stol, namrgođen, zureći u tanjur kao da mu je netko poslužio otrov, a ne večeru koju sam pripremala s posljednjim atomima snage.
“Uvijek imaš izgovore. Nikad ne možeš napraviti nešto kako treba. Moja mama je svaki dan pekla kruh, a ti ni kupiti ne možeš kako treba!” Njegove riječi su me zaboljele više nego što bih htjela priznati. Pogledala sam ga, ali nisam ništa rekla. U meni je ključala ljutnja, ali i tuga. Koliko puta sam prešutjela, progutala suzu, samo da izbjegnem svađu?
Sanja, naša kćerka, tiho je ušla u kuhinju. Pogledala me velikim smeđim očima, tražeći znak da je sve u redu. “Mama, mogu li ja pomoći?” pitala je, a ja sam joj samo klimnula glavom, pokušavajući se nasmiješiti.
Te večeri, dok su Davor i Sanja gledali televiziju, sjela sam na balkon s šalicom čaja. Pogled mi je lutao prema svjetlima grada, a misli su mi bile teže od olovnog neba iznad Sarajeva. Sjetila sam se svojih snova iz mladosti, onih dana kad sam vjerovala da ljubav znači podršku, nježnost, zajedništvo. Gdje je to nestalo?
Moja prijateljica Ivana često mi je govorila: “Ana, ne možeš cijeli život živjeti za druge. Moraš i sebe staviti na prvo mjesto.” Ali kako? Kad sam pokušala razgovarati s Davorom o svojim osjećajima, on bi samo odmahnuo rukom: “Opet ti i tvoje gluposti. Svi imaju probleme, ali ne prave od toga dramu.”
Sutradan na poslu, kolegica Mirela me upitala: “Ana, jesi li dobro? Izgledaš umorno.” Samo sam se nasmiješila i promrmljala nešto o lošem snu. Nisam imala snage pričati o tome kako se osjećam nevidljivo u vlastitoj kući, kako svaki moj trud prolazi nezapaženo, a svaka greška biva uvećana.
Vikendom sam odlazila kod mame u Travnik. Ona bi me dočekala s toplim burekom i osmijehom. “Kćeri, jesi li sretna?” pitala bi me dok bi mi stavljala ruku na rame. Nisam znala što da odgovorim. Sretna? Što to uopće znači? Je li sreća kad svi oko tebe misle da imaš savršen život, a ti se osjećaš prazno?
Jedne subote, dok sam slagala rublje, pronašla sam staro pismo koje sam davno pisala sebi. U njemu sam obećala da nikad neću dopustiti da me netko gazi, da ću uvijek biti svoja. Pročitala sam ga nekoliko puta, a suze su mi klizile niz lice. Gdje je nestala ta Ana?
Te večeri, dok je Davor opet prigovarao zbog neispeglane košulje, nisam više mogla šutjeti. “Dosta, Davor!” viknula sam, prvi put nakon godina tišine. “Dosta je bilo! Nisam tvoja sluškinja. I ja radim, i ja sam umorna. Zar ti je toliko teško reći hvala ili pomoći oko kuće?”
On je ostao zatečen, kao da me prvi put vidi. “Što ti je? Jesi luda? Svi tako žive!”
“Ne, Davor, ne žive svi tako. Ja više neću. Ako ti je teško biti zahvalan, ako ne možeš vidjeti koliko se trudim, možda je vrijeme da razmislimo što dalje.”
Sanja je stajala na vratima, uplašenih očiju. Prišla mi je i zagrlila me. “Mama, nemoj plakati. Ja te volim.”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala, o svakoj neizgovorenoj riječi, svakom snu koji sam potisnula. Jesam li ja kriva što sam dopustila da me ljubav pretvori u sjenu?
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Davor je šutio, izbjegavao me, ali više nije prigovarao. Sanja je bila uz mene, crtala mi crteže s natpisom “Moja mama je najbolja”.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u kuhinji, zazvonio je mobitel. Bila je to Ivana. “Ana, dođi kod mene na kafu. Trebaš predah.”
Otišla sam. Sjedeći na njenom balkonu, gledajući kako kiša pada po sarajevskim krovovima, prvi put nakon dugo vremena osjetila sam mir. “Zaslužuješ biti sretna, Ana,” rekla mi je Ivana tiho.
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam se vraćala kući. Možda je vrijeme da prestanem živjeti po tuđim očekivanjima. Možda je vrijeme da pronađem onu Anu iz pisma.
Sutradan sam Davoru rekla: “Moramo razgovarati. Ne želim više ovako živjeti. Ili ćemo oboje pokušati promijeniti stvari ili ću otići.”
Nije odgovorio odmah. Samo me gledao, prvi put bez ljutnje, možda čak i sa strahom.
Ne znam što će biti sutra. Znam samo da više neću šutjeti.
Ponekad se pitam: Koliko nas živi u tišini, bojeći se izgovoriti ono što nas boli? Koliko nas žrtvuje sebe zbog tuđih očekivanja? Možemo li ikada pronaći snagu da budemo svoji?