Miris svježeg kruha i gorčina prešućenih riječi – Noć koja je slomila moj brak
“Opet nisi kupio kvasac, Davor!” povikala sam iz kuhinje, dok sam nervozno prebirala po praznoj vrećici brašna. Sat je otkucavao devet navečer, a miris svježeg kruha iz susjedstva kao da me izazivao kroz prozor. Davor je sjedio u dnevnoj sobi, buljeći u televizor, kao da ne čuje moj glas. “Martina, stvarno? Zar je sad bitno?” odgovorio je umorno, ne skidajući pogled s ekrana. Osjetila sam kako mi se u prsima skuplja gorčina, ona ista koja se godinama taložila između nas, neizgovorena i potisnuta.
Sjećam se dana kad smo se tek vjenčali. Davor je bio pažljiv, uvijek s osmijehom, donosio mi cvijeće s Dolca i pomagao oko svega. A onda je život postao rutina: posao, računi, djeca koja su došla i otišla kod bake na vikend, a između nas – tišina. U toj tišini sam naučila šutjeti. Naučila sam gutati riječi kad bi kasnio s posla ili zaboravio godišnjicu. Naučila sam peći kruh svako jutro jer ga voli svježeg uz kavu. Naučila sam biti ona koja popušta.
Te večeri, dok sam gledala u praznu zdjelu za tijesto, osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nije bio problem u kvascu. Nije bio problem ni u kruhu. Problem je bio u svemu što nismo rekli jedno drugome godinama. “Znaš li ti koliko mi znači kad zajedno doručkujemo?” upitala sam tiho, gotovo šaptom. Davor je napokon pogledao prema meni, zbunjen mojim tonom.
“Martina, pa doručkujemo svaki dan… Što ti je večeras?”
“Ne doručkujemo zajedno. Sjediš za stolom i listaš mobitel. Ja sjedim preko puta i gledam kroz prozor. Nismo zajedno već dugo.”
Osjetila sam kako mu riječi zastaju u grlu. Prvi put nakon dugo vremena, nije imao spreman odgovor. “Ne znam što želiš od mene,” rekao je napokon.
Želim da me vidiš, pomislila sam. Želim da me čuješ. Želim da me voliš kao nekad.
Sutradan sam otišla kod mame na kavu. Sjela sam za stari kuhinjski stol i gledala kroz prozor na dvorište gdje smo se kao djeca igrali skrivača. “Što nije u redu?” pitala me mama, nježno mi stisnuvši ruku. Nisam znala odakle početi.
“Osjećam se kao da više ne postojim u vlastitom životu,” izustila sam napokon.
Mama je uzdahnula. “Martina, brak nije bajka. Ali nije ni kazna. Ako šutiš predugo, jednog dana više nećeš znati ni što si htjela reći.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan. Vratila sam se kući kasno navečer, a Davor je sjedio za stolom s dvije šalice čaja i pogledom koji nisam prepoznala.
“Razmišljao sam,” rekao je tiho. “Možda smo oboje pogriješili.”
Sjela sam nasuprot njega i prvi put nakon dugo vremena pustila suze da slobodno teku.
“Davor, bojim se da smo se izgubili,” prošaptala sam.
“Možda još možemo pronaći put natrag?” pitao je.
Ali nisam bila sigurna. Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop i razmišljala o svim kompromisima koje sam napravila – zbog mira u kući, zbog djece, zbog straha od samoće. Jesam li ikada bila iskrena prema sebi? Jesam li ikada rekla što stvarno želim?
Sljedećih dana pokušali smo razgovarati. Svaki put bi završili u istom krugu: on bi šutio, ja bih plakala. Djeca su primijetila napetost i počela izbjegavati kuću. Moja sestra Ivana zvala me svaku večer: “Martina, moraš odlučiti što želiš. Ne možeš živjeti samo za druge.”
Jedne subote, dok sam mijesila tijesto za kruh, Davor je došao iza mene i zagrlio me oko struka. “Sjećaš li se kad smo prvi put pekli kruh zajedno? Bio je tvrd kao kamen,” nasmijao se kroz suze.
“Sjećam se,” odgovorila sam tiho. “Ali tada smo bili sretni.”
Dugo smo stajali tako, bez riječi. Zrak je mirisao na svježi kruh i neizgovorene oproste.
Ali nešto se promijenilo u meni te noći kad nije bilo kvasca. Shvatila sam da ne mogu više šutjeti zbog mira u kući. Da ne mogu više biti netko tko nisam.
Nakon mjesec dana razgovora i pokušaja, odlučili smo se rastati. Djeca su plakala, roditelji su nas osuđivali, susjedi šaputali iza leđa. Ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir.
Danas živim sama u malom stanu na Trešnjevci. Svako jutro pečem kruh samo za sebe i uživam u njegovom mirisu bez gorčine.
Ponekad se pitam: Koliko žena još šuti zbog mira u kući? Koliko nas zaboravi tko smo dok pokušavamo biti sve drugima? Je li vrijedilo šutjeti toliko godina?