Mirisi Kajanja: Kad Osvježivač Zraka Promijeni Sve
“Jesi li ti normalna, Ivana? Šta si to napravila?” Mirna je stajala na vratima kupaonice, širom otvorenih očiju, dok se gusti oblak neidentificiranog mirisa širio hodnikom našeg malog stana u Novom Zagrebu. Srce mi je lupalo kao ludo, a ruke su mi još uvijek drhtale dok sam pokušavala sakriti improviziranu bocu iza leđa.
“Samo sam htjela da više ne smrdi po kanalizaciji!” promucala sam, osjećajući kako mi obrazi gore od srama. Mirna je zakolutala očima, ali nije rekla ništa više – samo je zatvorila vrata kupaonice i ostavila me samu s mojim neuspjelim eksperimentom.
Sve je počelo prije tjedan dana, kad je Mirna, moja cimerica iz Mostara, prvi put spomenula kako joj smeta miris u kupaonici. “Kod nas u Bosni toga nema, znaš? Moja mama bi odmah otvorila prozor i stavila malo lavande na policu. Ovdje sve smrdi na vlagu i deterdžent.” Osjetila sam se prozvanom. Nisam htjela da misli kako sam nemarna ili da ne znam održavati stan. Zato sam odlučila uzeti stvar u svoje ruke.
Na internetu sam pronašla recept za domaći osvježivač zraka: soda bikarbona, malo limunovog soka, par kapi eteričnog ulja i – za “poseban efekt” – malo alkoholnog octa. Sve sam to pomiješala u staroj boci od sredstva za čišćenje, uvjerena da će rezultat biti božanstven. Ali čim sam pritisnula raspršivač, iz boce je počelo šištati, a zatim se iz nje prolomio miris koji je podsjećao na mješavinu kiselog kupusa i pokvarenih jaja.
Mirna nije bila jedina koja je reagirala. Već nakon pola sata zazvonio je mobitel. Bio je to naš susjed Dario iz prizemlja. “Ivana, jesi li ti nešto kuhala? Osjeća se neki čudan smrad po stubištu. Ako treba pomoć oko odvoda, samo reci.”
Osjećala sam kako mi se tlo pod nogama ljulja. Nisam znala što da kažem. “Ma nije ništa strašno, Dario… Samo sam malo čistila kupaonicu.”
Te večeri, dok sam sjedila na kauču i pokušavala ignorirati Mirnine uzdahe nezadovoljstva, stigla mi je poruka od mame: “Jesi li dobro? Dario mi je rekao da nešto smrdi kod vas. Trebaš li pomoć?” Osjetila sam kako mi se oči pune suzama. Mama uvijek sve sazna – čak i kad pokušavam biti odrasla i samostalna.
Sljedećih dana situacija se samo pogoršavala. Mirna je počela izbjegavati zajedničke večere. U kuhinji bi šutjela, a kad bi me pogledala, u očima joj je bio prezir koji nisam mogla podnijeti.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, čula sam kako razgovara s nekim na mobitel: “Ma ne mogu više ovako… Sve moram sama! Ivana stalno nešto petlja i pravi još veći nered. Kod kuće mi nikad nije bilo ovako naporno.”
Te riječi su me zaboljele više nego što bih ikad priznala. Sjetila sam se svog djetinjstva u Osijeku, gdje smo mama i ja same čistile stan svake subote, a tata bi uvijek našao neku zamjerku. “Nije dovoljno dobro!” vikao bi. Cijeli život sam pokušavala dokazati da mogu biti bolja – bolja kćerka, bolja prijateljica, bolja cimerica.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi se vrtjele Mirnine riječi i tatin glas iz prošlosti. U jednom trenutku ustala sam i otišla do njezine sobe. Pokucala sam tiho.
“Mirna? Mogu li ući?”
Nije odgovorila odmah, ali onda je šutke otvorila vrata.
“Znam da si ljuta na mene,” počela sam tiho. “Nisam htjela napraviti nered. Samo… samo sam htjela da se osjećaš kao kod kuće. Znam da ti fali Mostar i tvoja mama… Meni fali moj tata, iako ga više nema. Možda zato stalno pokušavam popraviti stvari koje nisu pokvarene.”
Mirna me gledala nekoliko sekundi bez riječi, a onda joj je glas zadrhtao: “Nije stvar u mirisu, Ivana… Samo… teško mi je ovdje. Sve mi je strano. I onda kad nešto ne valja, osjećam se još gore. Kao da nikad neću pripadati ovdje.”
Sjele smo na krevet i pričale do kasno u noć – o domovima koje smo ostavile iza sebe, o roditeljima koji nas nisu uvijek razumjeli, o strahu da ćemo uvijek biti “one druge” gdje god da dođemo.
Sljedećeg jutra zajedno smo očistile kupaonicu i otvorile prozor širom – baš kao što bi to napravile naše mame. Na policu smo stavile malu vrećicu lavande koju je Mirna donijela iz Mostara.
Dario nam je kasnije donio kolač od jabuka i šaljivo rekao: “Eto, sad miriše kao kod moje bake!”
Naučila sam da ponekad želja da popravimo stvari može dovesti do još većeg nereda – ali i do iskrenih razgovora koje inače nikad ne bismo vodili.
Ponekad se pitam: Zašto nam treba katastrofa da bismo rekli ono što stvarno osjećamo? I koliko često pokušavamo prikriti pravi problem – nekim lažnim mirisom ili osmijehom – umjesto da ga priznamo sebi i drugima?