Moj brat Ivan i ja: Priča o maloj ruci koja mijenja svijet
“Zašto Adnan uvijek jede sam?” Ivan je šapnuo dok smo sjedili za kuhinjskim stolom, a mama je rezala tortu. Bio je to njegov šesti rođendan, ali umjesto da razmišlja o poklonima, gledao je kroz prozor prema susjednoj zgradi gdje je Adnan živio sa svojom mamom.
“Možda mu je tako draže,” rekla sam, pokušavajući izbjeći istinu koju sam i sama osjećala. Adnan je bio tih dječak iz Bosne, tek se doselio u naš razred u Osijeku. Njegova odjeća bila je uvijek malo prevelika, a tenisice izlizane. Djeca su ga zadirkivala zbog naglaska i toga što nikad nije imao užinu kao mi ostali.
Te večeri, dok su gosti odlazili, Ivan je skupio sve koverte s novcem i stavio ih u svoju malu plavu kutiju. “Hoću da ovo dam Adnanu. On nema ni za užinu, a ja imam sve.”
Mama je zastala s tanjurom u ruci. Tata je podigao obrve. “Ivane, to je tvoj rođendanski novac. Možeš kupiti bicikl ili Lego kocke. Jesi li siguran?”
Ivan je samo kimnuo. “On nema ni bicikl ni kocke. Ja imam previše.”
Nisam znala što reći. Osjetila sam sram jer nikada nisam ni pomislila na to da bih mogla pomoći Adnanu. U školi sam ga promatrala izdaleka, bojeći se da će me povezivati s njim i da će me zadirkivati kao i njega.
Sutradan smo svi zajedno otišli do Adnanove zgrade. Mama je nosila kolače, a Ivan svoju kutiju. Adnanova mama otvorila nam je vrata s umornim osmijehom.
“Dobar dan… Mi smo iz škole… Ivan ima nešto za vas,” rekla je mama.
Ivan je pružio kutiju Adnanu. “Sretan ti rođendan unaprijed! Znam da ti je uskoro. Ovo je za tebe.”
Adnan je pogledao mamu, a ona je zaplakala. “Nisi trebao… Hvala ti, sine…”
Te večeri, vijest se proširila kvartom. Ljudi su počeli donositi odjeću, igračke i hranu Adnanovoj obitelji. Učiteljica nas je sutradan okupila u razredu.
“Djeco, Ivan nam je pokazao što znači biti pravi prijatelj. Svi možemo učiti od njega. Tko želi pomoći Adnanu i drugoj djeci kojima treba podrška?”
Ruke su se počele dizati jedna za drugom. Čak i oni koji su ga prije zadirkivali.
Ali nije sve bilo tako jednostavno kod kuće. Tata je navečer sjedio za stolom i gledao kroz prozor.
“Ne znam… Dobro je pomagati, ali što ako ljudi počnu iskorištavati našu dobrotu? I mi jedva sastavljamo kraj s krajem…”
Mama ga je pogledala s tugom. “A što ako svi tako razmišljaju? Onda nitko nikome neće pomoći.”
Ivan se uvukao u dnevni boravak i tiho rekao: “Tata, ja bih opet dao sve kad bih mogao. Nije važno koliko imamo, važno je da ne budemo sami.”
Te riječi su nas sve pogodile. Počeli smo razgovarati o tome kako smo i sami nekad bili u teškoj situaciji kad smo iz Bosne došli u Hrvatsku nakon rata. Sjetili smo se ljudi koji su nam tada pomogli.
Sljedećih tjedana cijela škola se uključila u akciju prikupljanja pomoći za djecu iz siromašnijih obitelji. Učiteljica Lejla organizirala je radionice gdje smo učili kako biti podrška jedni drugima, a lokalni pekar gospodin Stjepan svaki dan donosio je svježe kifle za sve koji nisu imali užinu.
Ali bilo je i onih koji su šaptali iza leđa: “Sad će svi tražiti pomoć… Neka njihovi roditelji rade više!” Čula sam to na hodniku i srce mi se stegnulo.
Jednog dana, dok sam sjedila s Ivanom na klupi ispred škole, pitao me: “Zašto neki ljudi ne vole pomagati? Zar ne vide kako se Adnan sada smije?”
Nisam imala odgovor. Samo sam ga zagrlila.
Na kraju školske godine, Adnanova mama održala nam je govor na školskom dvorištu:
“Hvala vam što ste pokazali da dobrota još postoji. Nije lako tražiti pomoć, ali još teže je biti sam kad ti treba ruka prijatelja. Ivan nas je podsjetio da svijet može biti bolje mjesto kad dijelimo ono malo što imamo.”
Gledala sam Ivana kako sjaji od ponosa, a tata mu je stisnuo rame.
Danas, kad god vidim nekoga tko treba pomoć, sjetim se tog dana i svog malog brata koji nas je sve naučio što znači imati veliko srce.
Ponekad se pitam: Što bi bilo da Ivan nije skupio hrabrosti? Koliko bi nas još šutjelo dok netko pored nas pati u tišini?