„Moj muž neće obnavljati tvoju kuću!” – Kako je svekrvina rečenica razbila našu obiteljsku sreću

„Ne dolazi u obzir, Jasmina! Moj sin neće trošiti ni marku na tvoju staru kuću!” – riječi moje svekrve, gospođe Ankice, još uvijek mi odzvanjaju u ušima. Stajala sam u hodniku, držeći šalicu kave koja se tresla u mojoj ruci, dok je ona, s rukama prekriženim na prsima, gledala mog muža Dinu kao da ga hipnotizira. Dino je šutio, spuštenih očiju, a ja sam osjećala kako mi srce puca na tisuću komadića.

Moja kuća u predgrađu Sarajeva nije bila samo zidovi i krov – to je bio dom u kojem sam odrasla s bakom i djedom, gdje su mirisi domaće pite i zvukovi starih sevdalinki ispunjavali svaki kutak. Nakon njihove smrti ostala sam sama, ali nikad nisam poželjela otići. Kad sam upoznala Dinu, činilo mi se da će sve biti lakše. On je bio tih, vrijedan i uvijek spreman pomoći. Vjerovala sam da će razumjeti koliko mi znači ta kuća.

Ali onda se pojavila Ankica. Od prvog dana nije me prihvatila. „Naša kuća u Mostaru je veća, ljepša, a ti bi da Dino troši novac na tvoje ruševine?” govorila je pred svima. Dino bi samo šutio. Ponekad bih ga uhvatila kako krišom gleda slike svoje mame na zidu, kao da traži dopuštenje za svaki korak.

Jednog dana, dok smo sjedili za stolom i računali koliko bi nas koštala nova fasada, Dino je uzdahnuo: „Jasmina, znaš da mama ne bi voljela da trošimo na ovo… Možda bismo mogli prvo srediti njihovu garažu?”

Osjetila sam kako mi krv navire u lice. „Dino, ovo je moj dom! Ovdje želim živjeti s tobom! Tvoja mama ima svoju kuću, svoj život!”

On je šutio. U tom trenutku zazvonio je telefon – naravno, Ankica. „Dino, sine, jesi li razmislio o onoj garaži? Znaš da tvoj otac ne može više sam…”

Nakon tog razgovora Dino je postajao sve udaljeniji. Počeo je vikende provoditi kod roditelja u Mostaru. Ja bih ostajala sama u hladnoj kući, gledajući kroz prozor kako kiša ispire stare zidove.

Jedne večeri došla sam do ruba snaga. Sjela sam za stol s Dinom i rekla: „Ako ne želiš biti ovdje sa mnom, reci mi odmah. Ne mogu više ovako.”

Dino je šutio dugo, a onda tiho rekao: „Ne mogu birati između tebe i mame.”

Plakala sam cijelu noć. Sutradan sam otišla kod svoje prijateljice Lejle. „Znaš li ti koliko žena kod nas pati zbog svekrvi?” rekla mi je Lejla. „Ali ti imaš pravo na svoj dom! Ne smiješ dozvoliti da te netko gazi.”

Tih dana počela sam primjećivati kako ljudi iz susjedstva šapuću kad prolazim. „Vidi je, još nije obnovila kuću… Muž joj stalno kod matere…”

Jednog popodneva došla je Ankica nenajavljeno. Sjela je za moj stol kao da je kraljica. „Jasmina, ja sam sve prošla u životu. Znam što znači žrtva. Ali moj sin ima obaveze prema meni! Ti si mlada, možeš čekati.”

Nisam više mogla izdržati. „Gospođo Ankice, ja ne tražim ništa vaše! Samo želim da moj muž bude uz mene!”

Ona se nasmijala hladno: „Moj Dino zna gdje mu je mjesto.”

Te noći Dino nije došao kući. Nisam spavala do jutra. Kad se vratio, bio je slomljen. „Jasmina, ne znam što da radim… Mama prijeti da će se razboljeti ako ne ostanem s njima.”

U meni se nešto prelomilo. „Dino, ako voliš svoju mamu više od mene i našeg doma – idi. Ja ću ovu kuću obnoviti sama.”

Nakon toga Dino je odlazio sve češće. Počela sam raditi dva posla – čistila sam kod jedne obitelji i prevodila tekstove online. Svaku marku sam štedjela za novu stolariju.

Jednog dana došao je moj brat Emir iz Zagreba. „Jasmina, ne smiješ dozvoliti da te slome! Naši su gradili ovu kuću s ljubavlju.”

Zajedno smo počeli popravljati krov. Susjedi su dolazili pomagati – donijeli su stare cigle, netko je posudio alat.

Dino se pojavio nakon mjesec dana. Stajao je pred vratima s buketom cvijeća i suzama u očima.

„Jasmina… Mama je završila u bolnici… Ali shvatio sam… Ti si moj dom.”

Nisam znala što da mu kažem. U meni su se miješali bijes i tuga.

„Dino, dom nije samo mjesto – to su ljudi koji te vole i poštuju tvoje snove.”

On je kleknuo: „Oprosti mi… Hoćeš li mi dati još jednu šansu?”

Gledala sam ga dugo. Nisam znala mogu li mu opet vjerovati.

Danas sjedim na obnovljenoj terasi svoje stare kuće i gledam zalazak sunca nad Sarajevom. Dino sjedi pored mene – još uvijek pokušava popraviti ono što je slomljeno.

Ponekad se pitam: Je li moguće izgraditi sreću na ruševinama prošlih povreda? Može li ljubav preživjeti između dvije vatre – majčine sjene i vlastitih snova? Što biste vi učinili na mom mjestu?