Moj sin me optužio da sam mu uništila porodicu: Samo sam snahi zamolila da opere suđe

“Zašto uvijek moraš sve zakomplicirati, mama?” povikao je Ivan, moj sin, dok je zalupio vrata dnevne sobe. Njegov glas još mi odzvanja u ušima, a srce mi lupa kao da će iskočiti. Snaha, Lejla, sjedi za stolom, pogleda prikovanog za pod, ruku stisnutih u krilo. U zraku visi težina koju mogu rezati nožem.

Nikada nisam željela biti ona zla svekrva iz viceva. Dala sam sve od sebe da Lejlu prihvatim kao kćerku koju nikad nisam imala. Ali danas, nakon ručka, dok su svi ustali i otišli pred televizor, ostala sam sama u kuhinji s planinom suđa. Pogledala sam Lejlu i tiho rekla: “Lejla, možeš li mi pomoći oko suđa?” Nije ništa rekla, samo je ustala i počela prati. Ali Ivan je to čuo i eksplodirao kao nikad prije.

Vratimo se dvadeset pet godina unazad. Imala sam samo 23 kad me muž, Dario, ostavio. Ivan je tada imao tri godine. Sjećam se te noći kao kroz maglu – Dario je došao kući kasno, mirisao je na parfem koji nije bio moj. Rekao je da ne može više, da mu je dosta svega, da želi slobodu. Nisam plakala pred njim. Plakala sam kasnije, kad je Ivan zaspao, tiho da ga ne probudim.

Godinama sam radila dva posla – danju u trgovini kod gospođe Mare, noću čistila kancelarije u centru grada. Ivan je bio sve što sam imala. Vodila sam ga na nogomet, učila ga praviti palačinke, tješila kad bi pao i razbio koljeno. Nikad mu nisam govorila ružno o ocu. Samo sam željela da izraste u dobrog čovjeka.

Kad je Ivan upoznao Lejlu na fakultetu u Sarajevu, bila sam presretna. Lejla je bila tiha, povučena djevojka iz Zenice, uvijek spremna pomoći. Kad su se vjenčali i doselili kod mene u stan u Zagrebu dok ne stanu na noge, mislila sam da će to biti privremeno. Ali godine su prolazile, a oni nisu mogli skupiti dovoljno za svoj stan.

Prvih mjeseci sve je bilo idilično. Kuhali smo zajedno, smijali se, gledali serije. Ali onda su počele sitnice – Lejla bi ostavila šalice po stolu, Ivan bi zaboravio iznijeti smeće. Ja bih sve to pokupila i šutjela. Nisam htjela biti naporna.

Ali danas… Danas mi je prekipjelo. Nakon ručka za koji sam kuhala tri sata – sarma po receptu moje pokojne majke – svi su ustali i otišli gledati utakmicu Dinama. Ostala sam sama s masnim tanjurima i loncima. Pogledala sam Lejlu i zamolila je da mi pomogne.

“Mama, znaš da Lejla ima online sastanak za posao!” viknuo je Ivan kad je čuo moj glas iz kuhinje.

“Samo sam pitala može li pomoći! Nije kraj svijeta!” odgovorila sam drhteći.

Lejla je šutjela. Oči su joj bile crvene, ali nije pustila suzu. Oprala je nekoliko tanjura i povukla se u sobu.

Ivan je došao do mene kasnije te večeri. “Znaš li ti koliko si naporna? Stalno prigovaraš! Zbog tebe se Lejla osjeća kao sluškinja! Uništavaš nam brak!”

Ostala sam bez riječi. Ja? Uništavam brak? Ja koja sam sve žrtvovala za njega? Sjetila sam se svih onih noći kad sam ga nosila na rukama do hitne jer bi dobio temperaturu od 40. Sjetila sam se kako sam mu kupovala rabljene knjige jer za nove nije bilo novca.

Te noći nisam spavala. Sjedila sam u kuhinji i gledala kroz prozor na puste zagrebačke ulice. U glavi mi se vrtjela scena iz djetinjstva – moja majka viče na moju snahu jer nije pomogla oko ručka. Tada sam sebi obećala da ja nikad neću biti takva svekrva.

Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je ledena. Ivan i Lejla nisu izlazili iz sobe osim kad bi morali na posao ili pojesti nešto na brzinu. Ja bih im ostavljala tanjure na stolu i povlačila se u svoju sobu.

Jednog popodneva zazvonio mi je mobitel – bila je to moja sestra Ana iz Osijeka.

“Što se događa kod vas? Ivan mi se požalio da ste se posvađali?”

“Samo sam zamolila Lejlu da opere suđe… I sad ispada da im uništavam brak,” odgovorila sam tiho.

Ana je uzdahnula: “Znaš kako su današnje cure osjetljive… Možda si trebala pričekati da ona završi sastanak pa onda pitati?”

“A što ja? Zar ja nemam pravo na malo pomoći? Zar sam ja robinja u vlastitoj kući?”

Ana je šutjela nekoliko sekundi pa rekla: “Možda ste svi malo umorni… Daj vremena.”

Ali vrijeme nije donosilo olakšanje. Ivan i Lejla su počeli tražiti stan za najam. Jedne večeri došli su do mene s ozbiljnim licima.

“Mama, odlučili smo se preseliti. Treba nam naš mir,” rekao je Ivan.

Nisam ih molila da ostanu. Samo sam kimnula glavom i otišla u sobu prije nego što su vidjeli suze koje su mi navrle na oči.

Kad su otišli, stan je bio tih kao grob. Nedostajao mi je smijeh mog sina, miris Lejlinih kolača od jabuka koje bi pekla vikendom. Nedostajalo mi je čak i njihovo prepiranje oko daljinskog upravljača.

Danas sjedim sama za stolom i gledam stare fotografije – Ivan s prvim biciklom, Lejla s osmijehom na licu dok reže tortu za svoj rođendan kod mene u kuhinji.

Pitam se gdje sam pogriješila? Je li stvarno toliko teško tražiti malo pomoći? Ili smo svi postali preosjetljivi na obične riječi?

Možda vi znate odgovor: Jesam li stvarno uništila njihov brak ili smo svi samo žrtve nesporazuma i neizrečenih očekivanja?