Moja kuća, njihova pravila: Priča o majci, sinu i snahi u Zagrebu

“Ne ulazite u našu sobu, molim vas, i ne dirajte naše stvari!” Ana je izgovorila te riječi tiho, ali odlučno, dok je stajala na pragu sobe koju sam ja uredila još prije dvadeset godina. U tom trenutku, srce mi je preskočilo. Nisam znala što da kažem. Moja kuća, moji zidovi, a ja stojim pred vratima kao uljez.

Petar je samo slegnuo ramenima, izbjegavajući moj pogled. “Mama, znaš da ćemo uskoro pronaći stan. Samo nam treba još malo vremena.”

Šest mjeseci ranije, kad su mi prvi put rekli da nemaju gdje, otvorila sam vrata bez razmišljanja. “Naravno da ćete ostati kod mene koliko god treba!” rekla sam tada, sretna što ću imati sina blizu, iako sam znala da Ana i ja nismo baš najsrdačnije. Ali nisam očekivala da ću se osjećati kao gost u vlastitom domu.

Prvih nekoliko tjedana trudila sam se biti neprimjetna. Kuhala sam im kavu, ostavljala kolače na stolu, pitala ih treba li im što. Ana je uvijek bila hladna, odmjerena. “Hvala, gospođo Marija,” govorila bi, nikad me ne oslovljavajući s ‘mama’ ili barem ‘Marija’ bez tog službenog tona.

Jednog dana, tražila sam svoj album sa starim fotografijama. Znam da je bio u ormaru u sobi koju sam sada ustupila njima. Pokucala sam i ušla bez razmišljanja. Ana je sjedila za stolom s laptopom, a Petar je gledao televiziju. “Oprostite, samo trebam album…”

Ana je ustala i stala ispred ormara. “Možete li nas barem pitati prije nego što uđete? Ovo je sada naša privatnost.” Pogledala me kao stranca.

Te noći nisam mogla spavati. Sjećanja su navirala – kako sam sama podizala Petra nakon što nas je muž napustio, kako sam radila dva posla da mu platim fakultet. Sve za njega. A sada mi snaha zabranjuje ulazak u vlastitu sobu.

Sljedećih dana atmosfera je bila napeta. Petar je izbjegavao razgovor o tome, a Ana je sve češće zaključavala vrata njihove sobe. Počela sam osjećati tjeskobu svaki put kad bih prošla hodnikom.

Jednog popodneva, dok sam brisala prašinu u dnevnom boravku, čula sam kako Ana razgovara telefonom s majkom: “Ne mogu više ovako… Njena prisutnost mi smeta. Sve gleda, sve komentira…”

Zastala sam s krpom u ruci. Nisam znala da toliko smetam. Zar sam stvarno postala teret?

Nekoliko dana kasnije, dok sam pripremala ručak, Petar je došao u kuhinju. “Mama, Ana i ja smo razgovarali… Možda bi bilo bolje da malo više poštuješ naš prostor. Znaš, mi smo sad obitelj.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči.

“A ja? Zar ja nisam više tvoja obitelj?” upitala sam drhtavim glasom.

Petar je šutio.

Te večeri nazvala me prijateljica Jasmina. “Marija, moraš im postaviti granice! To je tvoja kuća!” Ali ja nisam znala kako. Bojala sam se da ću izgubiti sina ako budem previše stroga.

S vremenom su počeli donositi svoje stvari – novi televizor, police za knjige, čak i zavjese koje nisu odgovarale ostatku stana. Osjećala sam se kao da polako nestajem iz vlastitog života.

Jednog dana došla sam kući s tržnice i zatekla Anu kako preuređuje dnevni boravak. “Samo malo osvježavam prostor,” rekla je bez osmijeha.

“Ali ovo je moj dom…” promrmljala sam.

“Petar i ja želimo da se osjećamo kao kod kuće dok smo ovdje,” odgovorila je hladno.

Počela sam izbjegavati zajedničke obroke. Jela bih sama u kuhinji dok bi oni gledali serije u dnevnom boravku. Čak su i moji prijatelji prestali dolaziti jer su osjećali nelagodu.

Jedne večeri, dok sam sjedila sama na balkonu i gledala svjetla Zagreba, pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li previše dala? Jesam li trebala biti stroža?

Nakon još nekoliko tjedana napetosti, Petar mi je prišao: “Mama, našli smo stan. Selimo za dva tjedna.” Osjetila sam olakšanje i tugu istovremeno.

Kad su konačno otišli, stan je bio tih i prazan. Prolazila sam kroz sobe i gledala tragove njihovog boravka – ogrebotine na parketu od njihovih kutija, miris Aninog parfema u zraku.

Sjedila sam na kauču i plakala – od olakšanja što opet imam svoj mir, ali i od tuge jer znam da se nešto nepovratno promijenilo između mene i sina.

Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam otvorila vrata? Ili što ih nisam ranije zatvorila? Koliko majka smije dati prije nego što izgubi samu sebe?