Moja majka je ukrala novac za moju operaciju i otišla na more – mogu li joj ikada oprostiti?
“Kako si mogla, mama? Kako si mogla uzeti moj novac za operaciju i otići na more kao da se ništa nije dogodilo?” vrištala sam kroz suze, dok je ona stajala ispred mene, blijeda i nijema, s pogledom u pod. U meni je gorjela mješavina bijesa, boli i nevjerice. Srce mi je tuklo tako snažno da sam mislila da ću pasti u nesvijest.
Sve je počelo prije tri mjeseca, kad su mi dijagnosticirali rijetku bolest kralježnice. Liječnici u Zagrebu rekli su da moram na operaciju što prije, inače bih mogla završiti u invalidskim kolicima. Tata je već godinama radio u Njemačkoj, slao nam svaki mjesec novac, a mama i ja smo štedjele svaku kunu. Sjećam se kako smo zajedno brojale novčanice, stavljale ih u staru limenu kutiju od keksa. “Ovo je za tvoje zdravlje, Ana,” govorila bi mi nježno, milujući me po kosi.
Ali onda je tata iznenada ostao bez posla. Novac je prestao dolaziti. Mama je postala nervozna, često bi nestajala iz kuće, a ja sam mislila da traži dodatni posao. Nisam ni slutila što se zapravo događa.
Jednog dana, kad sam otvorila kutiju da prebrojim novac prije dogovorenog termina kod doktora, shvatila sam da je prazna. Srce mi se steglo. “Mama! Gdje je novac?” viknula sam iz sveg glasa. Došla je iz kuhinje, brisala ruke o pregaču, lice joj je bilo napeto.
“Morala sam… Ana, ti to ne razumiješ…” mucala je.
“Što ne razumijem? Da si mi ukrala šansu za normalan život? Da si otišla na more s tetkom Marinom i potrošila sve na apartman i večere? Svi su vidjeli slike na Facebooku!”
Nije ništa rekla. Samo je sjela za stol i počela plakati. Nikad prije nisam vidjela svoju majku tako slomljenu, ali nisam imala snage suosjećati. U meni je bila samo praznina.
Tih dana nisam izlazila iz sobe. Prijateljica Ivana mi je donosila zadaće iz škole i pokušavala me oraspoložiti. “Možda ima neko objašnjenje… Možda ti mama nije sve rekla,” šaptala bi.
Ali što može opravdati takvu izdaju? Svaki put kad bih zatvorila oči, vidjela bih slike mame kako se smije na plaži, dok ja ležim u krevetu s bolovima.
Nakon tjedan dana šutnje, došla je do mene s kuvertom u ruci. “Ana, moramo razgovarati.”
“Nema o čemu razgovarati,” odbrusila sam.
“Molim te… Znam da sam pogriješila. Ali nisam znala što drugo učiniti. Bila sam očajna. Tata me ostavio – nije to htio reći ni tebi ni meni, ali otišao je drugoj ženi u Njemačkoj. Nisam imala snage reći ti istinu. Novac sam potrošila jer sam htjela pobjeći od svega na nekoliko dana… Samo da ne mislim na bol, na tvoju bolest, na sve što nas je snašlo.”
Gledala sam je bez riječi. Osjećala sam kako mi se svijet ruši još jednom – tata nas je napustio? Sve laži, svi naši zajednički trenuci – što je od toga bilo istina?
“Znam da ne mogu vratiti vrijeme,” nastavila je tiho, “ali pronašla sam posao kod susjede Mirele u pekari. Počet ću vraćati novac, kunu po kunu. Možda ćemo opet skupiti dovoljno…”
Nisam znala što reći. Htjela sam vikati, razbiti nešto, ali samo sam sjela na krevet i počela plakati.
Sljedećih tjedana živjeli smo kao stranci pod istim krovom. Mama bi ustajala rano i vraćala se kasno navečer, umorna i smrznuta od brašna i hladnoće iz pekare. Ja sam išla u školu, ali nisam više bila ona ista Ana. Prijatelji su me izbjegavali jer nisam imala snage za razgovor.
Jednog dana došla mi je Ivana s prijedlogom: “Zašto ne napišeš pismo tati? Možda će ti barem on pomoći.”
Pisala sam mu dugo, birajući riječi pažljivo: “Tata, treba mi tvoja pomoć. Mama i ja više ne možemo same…” Odgovor nije stigao tjednima.
U međuvremenu su bolovi postajali sve jači. Jedne noći probudila sam se vrišteći od boli; mama me odvela na hitnu. Liječnik nas je pogledao s tugom: “Morate što prije skupiti novac za operaciju ili će posljedice biti trajne.”
Te noći mama je sjela kraj mog kreveta i uzela me za ruku.
“Ana, znam da me mrziš… Ali ja te volim više od svega na svijetu. Nisam znala kako dalje kad nas je tata ostavio. Oprosti mi… Molim te, oprosti mi…”
Nisam znala mogu li joj oprostiti. Nisam znala hoću li ikada moći ponovno vjerovati ljudima koje volim najviše.
Tjedan dana kasnije stiglo je pismo iz Njemačke – tata nam šalje nešto novca i piše da mu je žao zbog svega što se dogodilo. Nije puno, ali dovoljno da pokrijemo dio troškova za operaciju.
Mama i ja smo zajedno otišle kod doktora dogovoriti novi termin. Držale smo se za ruke cijelim putem – prvi put nakon dugo vremena osjećala sam da možda postoji nada.
Ali povjerenje koje je jednom slomljeno teško se vraća.
Ponekad se pitam: može li se oprostiti izdaja kad dolazi od osobe koju najviše voliš? Je li ljubav dovoljna da zaliječi rane koje ostaju zauvijek?