Moja najbolja prijateljica više nije ona ista: Izgubila sam je u majčinstvu
“Lejla, hajde, molim te, izađi bar na kafu! Nisam te vidjela mjesecima!” – moj glas je drhtao dok sam stajala pred njenim vratima, noseći omotanu pitu i kafu iz obližnje pekare. Vrata su se otvorila uz škripu, a ispred mene je stajala žena koju jedva prepoznajem. Masna kosa svezana u neurednu punđu, podočnjaci do pola obraza, stara trenerka na kojoj su se vidjeli tragovi mlijeka. To nije bila ona Lejla koju sam znala – uvijek dotjerana, nasmijana, spremna za šalu.
“Ajla, stvarno ne mogu sad… Faris je tek zaspao. Nisam spavala cijelu noć. Dođi drugi put, molim te.”
Nisam znala šta da kažem. Stajala sam na pragu, osjećajući se kao uljez u njenom novom životu. Sjetila sam se svih naših zajedničkih trenutaka – kako smo kao klinke bježale s nastave da bismo pile kafu kod mene, kako smo zajedno plakale kad joj je otac otišao u Njemačku, kako smo sanjale o putovanjima i velikim ljubavima. Sad sam gledala ženu koja me više nije prepoznavala kao prijateljicu.
Vratila sam se kući s knedlom u grlu. Moja mama me dočekala s pitanjem: “Jesi li opet bila kod Lejle? Pusti je malo, dijete ima bebu, proći će je to.” Ali ja nisam mogla pustiti. Osjećala sam se izdano, kao da sam izgubila sestru. Počela sam analizirati svaki naš razgovor u zadnjih godinu dana. Sve se vrtjelo oko pelena, dojenja i njenih strahova da nije dovoljno dobra majka. Kad bih pokušala pričati o svom poslu ili svojim problemima, Lejla bi samo odsutno klimala glavom.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u stanu i gledala naše stare slike na Instagramu, odlučila sam joj napisati poruku:
“Hej, nedostaješ mi. Znam da ti je teško, ali i meni fališ. Možemo li bar prošetati zajedno?”
Nije odgovorila dva dana. Kad napokon jeste, poruka je bila kratka: “Ajla, ne mogu sad. Sve mi je previše.”
Počela sam se pitati jesam li sebična što očekujem da mi bude prijateljica dok joj život gori pod nogama. Ali nisam mogla pobjeći od osjećaja da me gubi – ili da ja gubim nju.
Jednog dana srela sam njenu mamu na pijaci. Pitala me zašto više ne dolazim kod njih. Objasnila sam joj kako se osjećam, a ona mi je tiho rekla: “Lejla ti je uvijek bila jaka izvana, ali iznutra… Sad joj trebaš više nego ikad.”
Odlučila sam pokušati još jednom. Otišla sam kod nje bez najave. Vrata mi je otvorio njen muž Emir. Pogledao me umorno: “Ajla, stvarno nije najbolje vrijeme…”
Ali iznutra sam čula Lejlin glas: “Pusti je.”
Ušla sam u stan koji je mirisao na pelene i mlijeko. Lejla je sjedila na podu, ljuljajući Farisa koji je plakao iz petnih žila. Sjela sam pored nje i zagrlila je bez riječi.
“Ne znam više tko sam,” šapnula je kroz suze. “Samo želim spavati jedan dan bez straha da će nešto poći po zlu.”
“Znam,” rekla sam tiho. “Ali još si ti tu negdje. I ja te čekam.”
Tog dana smo prvi put nakon dugo vremena pričale o svemu – o njenim strahovima, o tome kako se boji da će Emir otići jer ga stalno grize nervozom, o tome kako joj smeta što više nema vremena ni za tuširanje ni za kafu sa mnom.
“Ne želim biti samo mama,” rekla je kroz suze. “Ali ne znam kako više.”
Počela sam dolaziti češće, ponekad samo da sjedim s njom dok Faris spava ili da joj operem kosu i napravim masku za lice kao nekad. Polako se vraćala – prvo kroz smijeh na stare fore, pa kroz šetnje po kvartu dok guramo kolica.
Ali nešto se ipak promijenilo zauvijek. Naše prijateljstvo više nije bilo bezbrižno kao prije; sada je bilo ispunjeno brigom i razumijevanjem koje prije nismo imale.
Ponekad se pitam: Jesmo li izgubile sebe ili smo samo odrasle? Može li prijateljstvo preživjeti kad život promijeni sve što si mislio da znaš o sebi i drugima?