Moja porodica su pravi paraziti: Amra i ja smo odlučili da im stanemo u kraj

“Opet su došli bez najave!” viknula sam kroz prozor, gledajući kako se crni Golf spušta niz blatnjavi put prema našoj vikendici. Edin je samo slegnuo ramenima, ali vidjela sam kako mu se vilica stisnula. “Ne mogu više, Amra. Ovo je prešlo svaku mjeru.”

Bila je subota, dan kad smo napokon planirali uživati sami u našoj novoj sauni od borovine, koju smo mjesecima štedjeli i sami gradili. Miris svježeg drveta još se osjećao u zraku, a ja sam već zamislila kako sjedimo u tišini, daleko od gradske buke i svakodnevnih problema. Ali, naravno, naša porodica je imala druge planove.

Prva je iz auta iskočila Edinova sestra Mirela, noseći ogromnu torbu punu hrane – naravno, sve iz naše kuhinje. Za njom su izašli njen muž Jasmin i njihovo dvoje djece, koji su odmah potrčali prema trampolinu. “Jao, što vam je lijepo ovdje! Baš ste se sredili!” viknula je Mirela, ne čekajući ni da nas pozdravi.

“Nismo vas očekivali danas,” pokušala sam reći što ljubaznije mogu. “Ma hajde, pa mi smo kao svoji!” odbrusila je Mirela i već otvorila frižider. Edin me pogledao pogledom koji je govorio: ‘Eto ti tvoje gostoljubivosti.’

Nije prošlo ni pola sata, a već su stigli moji roditelji i brat Adnan s djevojkom. Svi su se ponašali kao da im je ovo drugi dom – Adnan je upalio roštilj bez pitanja, mama je preuredila dnevni boravak jer joj “nije baš funkcionalan”, a tata je već pitao gdje su rakija i pivo.

Sjedila sam na terasi i gledala kako se naš trud pretvara u javni park. Edin je šutio, ali znao je da me boli svaka njihova riječ i svaki njihov pokret. “Znaš li koliko smo radili za ovo?” šapnula sam mu kasnije dok smo čistili nered u kuhinji. “Znam, Amra. Ali njima to ništa ne znači. Samo uzimaju. Nikad ne pitaju kako smo, nikad ne ponude pomoć. Samo dolaze kad im treba nešto besplatno.”

Te večeri, dok su svi spavali razbacani po madracima i kaučima, sjeli smo na stepenice ispred kuće. “Ne mogu više ovako,” rekao je Edin tiho. “Ovo nije život. Ovo nije dom.”

Sutradan ujutro, dok su još svi hrkali, donijeli smo odluku. Vrijeme je da ih naučimo lekciju.

Prvo smo objavili na porodičnoj WhatsApp grupi: “Dragi naši, od sljedećeg vikenda vikendica i sauna nisu dostupni bez prethodne najave i dogovora. Molimo vas da poštujete naš trud i privatnost.” Odgovori su bili brzi i žestoki.

Mirela: “Šta vam je? Pa mi smo porodica!”
Adnan: “Ma nemojte biti takvi, pa nije vikendica samo vaša!”
Mama: “Amra, nisi valjda zaboravila ko ti je čuvao djecu kad si radila?”

Nisam znala šta me više boli – njihova sebičnost ili činjenica da ne vide koliko nas povređuju. Edin je bio odlučan: “Ako popustimo sad, nikad nećemo imati mira.”

Sljedeći vikend došli su bez najave – naravno. Ovaj put nismo otvorili vrata. Gledali su kroz prozor, zvonili i lupali, ali nismo popustili. Sjedili smo u sauni i prvi put zaista uživali u tišini.

Nakon toga uslijedile su uvrede i ogovaranja po cijeloj familiji: “Amra se uzdigla! Edin misli da je bolji od nas!” Neki su prestali pričati s nama mjesecima. Mama me zvala u suzama: “Zar ti nije žao mene? Zar ti nije žao porodice?”

Bilo mi je žao – ali više sebe nego njih. Godinama sam bila dobra kćerka, sestra, snaha… uvijek spremna pomoći, uvijek tu kad treba nešto nositi, čistiti ili čuvati djecu. Ali kad sam ja trebala mir ili pomoć – svi su bili zauzeti.

Edin me grlio dok sam plakala na njegovom ramenu: “Nismo mi loši ljudi što želimo svoj mir. Oni su loši što ga ne poštuju.” Počeli smo postavljati granice – ne samo oko vikendice, nego i u svakodnevnom životu.

Polako su neki članovi porodice počeli shvaćati poruku. Adnan mi je nakon nekoliko mjeseci poslao poruku: “Izvini ako sam bio grub. Nije mi bilo jasno koliko vam to znači.” Mirela još uvijek ne dolazi – ali iskreno, lakše dišem bez njenog stalnog prigovaranja.

Naučila sam nešto važno: porodica nije ona koja te iskorištava pod izgovorom bliskosti. Prava porodica poštuje tvoje granice i raduje se tvojim uspjesima.

I sad kad sjedim sama na terasi naše vikendice, gledam zalazak sunca iznad Trebevića i pitam se: Da li sam sebična što sam napokon izabrala sebe? Ili je vrijeme da svi naučimo reći ‘dosta’ onima koji nas uzimaju zdravo za gotovo?