Moja sestra Lejla i tamna strana interneta: Bitka koju ne mogu dobiti sama
“Lejla, molim te, samo pročitaj ovo što sam ti poslala!” viknula sam kroz suze, držeći mobitel u ruci kao da mi je to posljednja slamka spasa. Ona je samo odmahivala glavom, pogledom prikovanim za ekran laptopa. “Ajla, prestani! Ti nikad nisi vjerovala da meni može nešto lijepo da se desi! Uvijek si skeptična!”
Zid između nas rastao je svakim danom otkako se pojavio taj Emir — ili kako god da mu je pravo ime. Sve je počelo tako nevino: Lejla je na Facebooku dobila poruku od zgodnog muškarca s profilnom slikom iz Splita, s osmijehom kakav se viđa samo u reklamama za pastu za zube. “Piše mi svaki dan, zna sve o meni, kao da me poznaje cijeli život!” pričala mi je uzbuđeno dok smo pile kafu na balkonu. Ja sam šutjela, gutajući knedlu — nešto mi nije mirisalo.
Lejla je uvijek bila ona koja vjeruje ljudima. Kad smo bile male, ja bih joj govorila da ne daje zadnji sendvič prosjaku na tramvajskoj stanici, a ona bi ga već pružala s osmijehom. “Nije svijet tako loš, Ajla,” govorila bi. Ali svijet je postao puno opasniji otkad su ljudi počeli skrivati lica iza ekrana.
Prvi znakovi da nešto nije u redu pojavili su se kad je Lejla počela skrivati mobitel i šifrirati laptop. “To su privatne stvari, Ajla!” viknula bi kad bih pokušala pogledati preko ramena. Počela je kasniti na posao, zaboravljati dogovore s prijateljicama, a našoj mami je lagala da ima puno posla kad bi ostajala budna do kasno u noć.
Jedne večeri, dok sam spremala večeru, čula sam kako razgovara tiho u sobi. “Znam da ti je teško… Da, naravno da ću ti pomoći… Samo reci koliko treba…” Srce mi je stalo. Ušla sam bez kucanja. “Lejla, s kim pričaš?”
Pogledala me kao da sam joj najgori neprijatelj. “To nije tvoja stvar! Emir ima problema s bankom, blokirali su mu račun dok je na putu u Njemačku. Treba mu samo mala pomoć dok ne riješi papire!”
“Lejla! To je klasična prevara! Ne šalji mu ništa! Molim te!”
Ona je tada prvi put povisila ton na mene: “Ti si ljubomorna jer ja imam nekoga tko me voli! Ti nikad nisi imala sreće u ljubavi pa sad hoćeš i meni da uništiš šansu!”
Te riječi su me zaboljele više nego što bih ikad priznala. Zatvorila sam se u kupaonicu i plakala dugo, osjećajući nemoć kakvu nisam poznavala. Naša mama je pokušavala smiriti situaciju, ali ni ona nije znala kako doprijeti do Lejle.
Sljedećih dana pokušavala sam sve: razgovarala sam s njenim prijateljicama, tražila savjete na forumima, čak sam kontaktirala policiju — ali rekli su mi da ne mogu ništa dok ne dođe do stvarne štete. A šteta je već bila tu: Lejla je prodala zlatni lančić koji joj je tata ostavio i poslala novac “Emiru”.
Jedne noći nisam mogla spavati. Sjedila sam u kuhinji i gledala stare slike nas dvije: Lejla s kikicama, ja s razbijenim koljenom; Lejla na maturalnoj večeri, ja joj popravljam haljinu; Lejla na promociji fakulteta, ja joj nosim cvijeće. Uvijek sam bila tu da je zaštitim — ali sada nisam znala kako.
Ujutro sam skupila hrabrost i sjela nasuprot nje za stol. “Lejla, ako ti ikad zatreba pomoć… bilo kakva… ja sam tu. Znam da misliš da ti ne vjerujem, ali samo želim da budeš sigurna.”
Nije ništa rekla. Samo je gledala kroz prozor, a oči su joj bile crvene.
Nekoliko dana kasnije došla je uplakana u moju sobu. “Ajla… On više ne odgovara na poruke. Nestao je. Poslala sam mu sve što sam imala… Šta ću sad? Kako sam mogla biti tako glupa?”
Zagrlila sam je najjače što sam mogla. “Nisi glupa. Samo si vjerovala ljudima. To nije grijeh — grijeh je što postoje ljudi koji to iskorištavaju.”
Prošle su sedmice dok se Lejla nije vratila sebi. Počela je ponovo izlaziti s prijateljicama, vratila se na posao i polako vraćala povjerenje u sebe — ali ožiljak je ostao.
Danas često razmišljam: koliko nas još ima ovakvih priča? Koliko sestara, braće ili roditelja gleda svoje najmilije kako tonu u laži interneta i ne može ih spasiti? Možemo li ikada naučiti vjerovati sebi više nego strancima iza ekrana?
Šta vi mislite — može li se spasiti onaj tko ne želi biti spašen? Ili moramo pustiti ljude da sami nauče na svojim greškama?