Moja svekrva želi novi život, ali ja joj ne dam: Ispovijest zeta iz Sarajeva
“Ne možeš to uraditi, Amira! Ne sada, ne nama!” povikao sam u slušalicu, dok su mi ruke drhtale. Bio je to običan četvrtak navečer, djeca su već spavala, a moja supruga Lejla je slagala veš u dnevnoj sobi. Nisam ni slutio da će jedan poziv iz temelja uzdrmati našu svakodnevicu.
Amira, moja svekrva, žena koja je nakon rata ostala bez muža i sama podigla Lejlu i njenog brata, bila je naš oslonac otkako smo se Lejla i ja vjenčali. Uvijek je bila tu – kad su djeca bila bolesna, kad smo radili prekovremeno, kad je trebalo skuhati ručak ili pričuvati unuke. Nikad nije tražila ništa zauzvrat. A sada, nakon toliko godina, rekla mi je da želi otići u Njemačku kod svoje sestre i započeti novi život. “Zaslužila sam malo mira i radosti za sebe, Damire. Djeca su odrasla, vi ste na nogama. Vrijeme je da mislim na sebe.”
Nisam mogao vjerovati što čujem. “A šta ćemo mi bez tebe? Kako ćemo? Djeca te obožavaju! Lejla… Lejla ne može bez tebe!”
Lejla je ušla u sobu i vidjela me kako blijed sjedim s telefonom u ruci. “Šta se desilo?” pitala je tiho.
“Tvoja mama… želi otići u Njemačku. Kaže da joj je dosta svega ovdje.”
Lejla je sjela pored mene i šutjela nekoliko minuta. Znao sam da joj nije lako. Njih dvije su bile nerazdvojne otkako znam za njih. Ali ja… ja sam osjećao paniku. Kako ću uskladiti posao, djecu, kuću bez Amire? Kako ću podnijeti da više nema onog mirisa pite u stanu kad dođem s posla? Da nema onih njenih savjeta, čak ni onda kad su me nervirali?
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Lejla nije puno pričala, a ja sam se povukao u sebe. Djeca su primijetila da nešto nije u redu. “Tata, zašto je nana tužna?” pitala me Ajla jedne večeri.
Nisam znao šta da kažem. Nisam znao ni šta osjećam – tugu, ljutnju ili strah.
Jednog popodneva Amira je došla kod nas na kafu. Sjela je za stol i gledala nas ozbiljno.
“Damire, Lejla… Znam da vam nije lako ovo prihvatiti. Ali ja sam cijeli život bila tu za vas. Sad želim biti tu za sebe. Moja sestra mi nudi posao u maloj pekari, imaću svoj stan… Ne tražim puno, samo priliku da osjetim kako je to kad si slobodan od brige za druge.”
Pogledao sam je i osjetio kako mi se grlo steže. “Ali ti si nama potrebna… Šta ćemo bez tebe?”
Amira se nasmiješila tužno. “Vi ste odrasli ljudi. Djeca će naučiti biti samostalna. A ti, Damire… možda ćeš napokon naučiti skuhati supu bez mene.” Svi smo se nasmijali kroz suze.
Ali kad je otišla, nisam mogao prestati razmišljati o sebi – o tome koliko mi znači njena prisutnost, koliko sam navikao na njenu pomoć. Jesam li bio zahvalan ili sam samo uzimao zdravo za gotovo sve što je činila?
Lejla me pogledala te večeri dok smo ležali u krevetu.
“Znaš, mama nikad nije imala priliku misliti na sebe. Sve nas je stavljala ispred svojih želja. Možda joj dugujemo to da joj damo slobodu.”
“A šta ako pogriješi? Šta ako joj tamo bude gore nego ovdje?” pitao sam.
“To je njen izbor. Kao što smo mi birali svoj put.”
Danima sam vagao između svojih strahova i njene sreće. Prijatelji su govorili: “Pusti ženu, zaslužila je!” Drugi su me podržavali: “Ne možeš ostaviti porodicu zbog hira!”
Jedne večeri došao sam kući ranije i zatekao Amiru kako pakuje stare slike u kutiju.
“Šta radiš?” pitao sam.
“Pakujem uspomene. Ne mogu ih ponijeti sve sa sobom, ali želim ostaviti nešto vama – da se sjećate mene kad odem.”
Sjeo sam pored nje i prvi put iskreno rekao:
“Bojim se bez tebe, Amira. Bojim se da neću znati biti dobar muž i otac bez tvoje pomoći.”
Položila mi je ruku na rame.
“Damire, ti si već dobar muž i otac. Samo moraš vjerovati sebi kao što sam ja vjerovala tebi sve ove godine.”
Nisam mogao zaspati te noći. Razmišljao sam o svemu što nam je dala – o žrtvi koju je podnijela za nas, o tome kako nikad nije tražila ništa osim malo poštovanja i ljubavi.
Na dan njenog odlaska cijela porodica bila je na stanici. Djeca su plakala, Lejla ju je grlila kao dijete.
Prije nego što je ušla u autobus, Amira me pogledala ravno u oči.
“Hvala ti što si mi dao priliku da budem slobodna, Damire.” Nisam bio siguran jesam li joj stvarno dao tu priliku ili sam joj samo prestao stajati na putu.
Gledao sam kako autobus nestaje iza ugla i osjećao prazninu koju nisam znao objasniti.
Dani su prolazili sporo bez njezine prisutnosti. Učio sam kuhati supu, pomagao djeci s domaćom zadaćom i prvi put shvatio koliko toga mogu sam – ali i koliko mi nedostaje njezina toplina.
Sada, mjesecima kasnije, još uvijek razmišljam o tom trenutku kad sam mogao biti prepreka njezinoj sreći ili joj dati slobodu koju zaslužuje.
Jesam li bio pravedan ili sebičan? Je li ljubav ponekad samo drugo ime za strah od promjene? Šta biste vi učinili na mom mjestu?