Molitva u bolničkoj tišini: Kako me vjera spasila dok se Azra borila za život

“Ne, doktore, recite mi istinu!” povikao sam, glasom koji je odjekivao praznim hodnikom Kliničkog centra u Sarajevu. Ruke su mi drhtale, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Azra je već satima bila na operacijskom stolu, a ja sam, okružen mirisom dezinficijensa i tišinom koju su povremeno prekidali koraci medicinskih sestara, osjećao kako gubim tlo pod nogama.

Sjećam se kako je sve počelo tog jutra. Azra je ustala ranije nego inače, pripremajući doručak za našu kćer Lejlu i mene. Smijala se dok je Lejli vezivala pletenice, a onda se iznenada uhvatila za trbuh i srušila na pod. “Azra!” viknuo sam, ali ona nije odgovarala. U sekundi sam zgrabio ključeve i nosio je niz stepenice, moleći Boga da stignemo na vrijeme.

Sada, satima kasnije, sjedio sam ispred vrata operacijske sale. Kroz glavu su mi prolazile slike: naše prvo ljeto na Jadranu, kad smo šetali po Makarskoj i smijali se sitnicama; dan kad smo kupili prvi stan u Sarajevu; trenutak kad je Lejla prvi put rekla “mama”. Sve te uspomene sada su visile o niti.

Pored mene je sjedio moj brat Dario. “Bit će ona dobro, Adnane,” šapnuo je, ali ni on nije vjerovao u to što govori. Pogledao sam ga očima punim suza. “Dario, što ako… što ako je izgubim? Kako ću Lejli objasniti da njene mame više nema?”

Dario je šutio. Znao je da nema odgovora. U tom trenutku, starija žena u crnoj marami sjela je do mene. “Sinko, moli se. Samo molitva pomaže kad doktori više ne mogu.” Pogledao sam je zbunjeno – nisam bio religiozan čovjek. Ali tada sam sklopio ruke i počeo šaptati riječi koje sam zadnji put izgovorio kao dijete uz baku u selu kod Travnika.

“Bože, ne uzimaj mi Azru. Ne još. Daj mi snage da budem dobar otac Lejli. Daj joj još jednu priliku da vidi more, da osjeti sunce na licu…”

Vrijeme je prolazilo sporo kao da ga netko namjerno usporava. Sestre su izlazile i ulazile, ali nitko mi nije davao nikakvu informaciju. U jednom trenutku začuo sam glasnu svađu iz susjedne sobe – mladić je vikao na svoju majku jer mu nije donijela cigarete. Taj prizor me podsjetio koliko su naši svakodnevni problemi zapravo mali kad se suočimo s pravim gubicima.

U tri ujutro vrata operacijske sale su se napokon otvorila. Liječnik s umornim očima prišao mi je. “Gospodine Adnan, vaša supruga je stabilno. Operacija je prošla dobro, ali sljedećih 48 sati su kritični.” Osjetio sam kako mi noge klecaju. Dario me uhvatio za ruku.

“Hvala vam, doktore! Hvala vam!” ponavljao sam kao u transu.

Te noći nisam otišao kući. Sjedio sam u bolničkoj kapelici, gledao u svijeću i molio se još jače. Prvi put nakon mnogo godina osjećao sam da nisam sam – kao da me netko drži za ruku dok prolazim kroz tamu.

Sljedeća dva dana bila su najduža u mom životu. Lejla je plakala svaku noć tražeći mamu. Moja majka Jasna dolazila nam je donositi juhu i tješiti nas riječima: “Bog daje samo onoliko koliko možemo podnijeti.” Nisam joj vjerovao tada, ali sada mislim da možda ima pravo.

Azra se polako oporavljala. Prvi put kad sam je vidio nakon operacije, bila je blijeda i iscrpljena, ali nasmiješila mi se slabim osmijehom. “Adnane… obećaj mi da ćeš paziti na Lejlu ako meni nešto bude.”

“Ne govori tako! Ti ćeš ozdraviti, obećavam ti!” odgovorio sam kroz suze.

Tih dana naučio sam koliko su naši životi krhki i koliko često uzimamo jedni druge zdravo za gotovo. Sjetio sam se svih naših svađa oko gluposti – računa za struju, tko će baciti smeće, gdje ćemo ljetovati… Sve to nestaje kad shvatiš da možeš izgubiti osobu koju voliš.

Kad se Azra vratila kući, cijela obitelj okupila se oko nje. Moja sestra Mirela donijela je pitu od jabuka koju Azra voli još od djetinjstva iz Mostara. Lejla joj je crtala slike srca i sunca.

Jedne večeri sjedio sam s Azrom na balkonu dok su svjetla Sarajeva treperila ispod nas.

“Znaš,” rekla mi je tiho, “nikad nisam mislila da ćeš moliti za mene.”

Pogledao sam je i nasmijao se kroz suze: “Ni ja nisam znao da mogu toliko voljeti i toliko se bojati u isto vrijeme.”

Danas vjerujem da nas vjera spašava onda kad nemamo ništa drugo osim nade. I pitam vas – jeste li ikad osjetili tu nemoć pred sudbinom? Što vas je tada držalo na nogama?