Na dan kad sam otišla u mirovinu, muž mi je rekao da odlazi drugoj
“Jasna, ja odlazim. Večeras. Kod nje.”
Te riječi su mi odzvanjale u ušima dok sam sjedila na rubu kreveta, još uvijek u kaputu, torbica mi je klizila s koljena. Zoran je stajao nasuprot mene, hladan kao da govori o vremenskoj prognozi, a ne o kraju našeg braka dugog trideset i četiri godine. Nije bilo suza, nije bilo vikanja. Samo tišina, gusta i teška, kao magla nad Savom u studenom.
“Znači, to je to?” prošaptala sam, više sebi nego njemu. On je slegnuo ramenima, spustio svoju staru četkicu za zube u putnu torbicu i izbjegavao moj pogled. “Sve si već pripremio?”
“Jasna, molim te…”
“Ne, reci mi. Koliko dugo?”
“Godinu dana. Možda malo više. Nije bitno sada.”
Godinu dana. Godinu dana sam živjela s čovjekom koji je već bio napola otišao. Godinu dana sam kuhala ručkove, prala njegove košulje, slušala njegove priče o poslu, a on je već imao drugi život. Drugu ženu. Drugi dom.
Sjedila sam tako još dugo nakon što su se vrata za njim zatvorila. U stanu je odzvanjala praznina. Pogledala sam oko sebe: slike naše djece na zidu, stari tepih koji smo kupili na moru u Makarskoj, Zoranova šalica za kavu s natpisom “Najbolji tata”. Sve je odjednom izgledalo tuđe.
Telefon je zazvonio. Bila je to moja sestra Sanja.
“Jasna? Jesi dobro? Kako je prošao zadnji dan na poslu?”
Nisam znala što da kažem. Glas mi je bio promukao: “Zoran je otišao. Otišao je drugoj.”
Sanja je šutjela nekoliko sekundi, a onda progovorila tihim glasom: “Dolazim odmah.”
Te noći nisam spavala. Sanja me držala za ruku dok sam pokušavala shvatiti gdje sam pogriješila. Jesam li bila previše posvećena djeci? Jesam li ga uzimala zdravo za gotovo? Ili je jednostavno život takav – ljudi se promijene, ljubav nestane.
Sljedećih dana svi su znali: djeca su dolazila jedno po jedno, kćerka Ivana iz Zagreba, sin Dario iz Mostara. Svi su pokušavali biti jaki zbog mene, ali vidjela sam im tugu u očima.
“Mama, nije tvoja krivnja,” govorila mi je Ivana dok smo pile kavu na balkonu.
“Možda nije… ali osjećam se kao da mi je netko iščupao srce,” odgovorila sam.
Dario je šutio, gledao u daljinu i stiskao šaku.
Prvih mjesec dana bila sam kao duh. Odlazila bih do tržnice samo da ne budem sama u stanu. Ljudi su me gledali sažaljivo ili izbjegavali pogled. U Bosni bi rekli: “Eto, ostavila ga žena ili ga ostavio muž – sad si niko i ništa.” U Hrvatskoj nije puno drugačije – žena bez muža u pedesetima postaje nevidljiva.
Jedne večeri, dok sam slagala stare fotografije, pronašla sam sliku s našeg prvog ljetovanja na Braču. Zoran i ja mladi, nasmijani, djeca mala i vesela oko nas. Suze su same krenule niz lice.
Ali onda sam se sjetila riječi svoje pokojne majke: “Jasna, nikad ne dozvoli da te život slomi. Možeš pasti, ali uvijek ustani.” Te noći odlučila sam da neću biti žrtva.
Počela sam izlaziti iz kuće bez cilja – šetnje po Jarunu, kava s bivšim kolegicama iz škole gdje sam radila kao učiteljica hrvatskog jezika. Prijavila sam se na tečaj slikanja u lokalnom domu kulture. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se živo.
Na tečaju sam upoznala Nadu i Sabinu – obje razvedene, obje sa svojim pričama o izdaji i novim počecima. Smijale smo se zajedno, plakale zajedno i polako gradile novo prijateljstvo.
Jednog dana Sabina me pitala: “Jasna, jesi li ikad razmišljala o tome što bi radila da nemaš nikakvih ograničenja?”
Zastala sam i razmislila. “Možda bih putovala… možda bih pisala knjigu… možda bih jednostavno bila svoja.”
Sabina se nasmijala: “E pa sad možeš sve to!”
Počela sam pisati dnevnik – prvo samo za sebe, a onda sam neke dijelove podijelila s Ivanom i Dariom. Djeca su bila ponosna na mene.
Jednog popodneva zazvonio je mobitel – Zoranov broj.
“Jasna… samo sam htio pitati kako si?”
Osjetila sam kako mi srce preskoči od bijesa i tuge.
“Dobro sam, Zorane. Bolje nego što misliš. I bolje nego što si očekivao.”
Nakon tog razgovora osjetila sam olakšanje – kao da sam napokon zatvorila jedno poglavlje života.
Danas, godinu dana kasnije, sjedim na istom onom balkonu gdje smo Zoran i ja nekad planirali budućnost. Sada planiram samo svoju budućnost – možda putovanje u Dalmaciju s Nadom i Sabinom, možda radionica pisanja u Sarajevu.
Ponekad se pitam: Je li moguće ponovno pronaći sreću nakon što ti netko slomi srce? Ili sreća dolazi tek kad naučiš voljeti samu sebe?
Što vi mislite – može li žena nakon pedesete početi ispočetka? Ima li nade za nas koje su drugi otpisali?