Na moj 60. rođendan muž mi je uručio papire za razvod
“Što je ovo, Davor?” glas mi je zadrhtao dok sam gledala u bijelu kovertu koju mi je pružio preko stola. Sjedili smo u našoj blagovaonici, na istom mjestu gdje smo slavili sve rođendane, godišnjice, gdje su djeca učila zbrajati i oduzimati, gdje smo zajedno plakali i smijali se. Danas je bio moj 60. rođendan. Očekivala sam cvijeće, možda karte za kazalište ili barem neku lijepu riječ. Ali Davor je samo sjedio, ukočen, s onim njegovim neprirodnim osmijehom koji sam uvijek prepoznavala kad nešto skriva.
Otvorila sam kovertu. Prva riječ koju sam ugledala bila je “Razvod”. Zrak mi je nestao iz pluća. Ruke su mi se tresle dok sam čitala dalje, ali riječi su mi bježale pred očima. “Ne mogu više, Marija”, rekao je tiho, kao da se boji da će ga netko čuti. “Zaslužujemo oboje još jednu priliku za sreću.”
Sjedila sam kao ukopana. U glavi su mi se vrtjele slike: naše prvo ljeto na moru u Puli, rođenje naše kćeri Ivane, kako smo zajedno gradili kuću u predgrađu Zagreba, kako smo preživjeli rat i nestašice, kako smo se smijali kad nam je sin Luka prvi put donio jedinicu iz matematike. Sve to – zar je sve to sada ništa?
“Davor, pa što ti je? Zar baš danas? Zar na moj rođendan?”
Nije me mogao pogledati u oči. “Nisam znao kako drugačije. Sve sam već odlučio. Već mjesecima…”
U tom trenutku ušla je Ivana s tortom, pjevajući “Sretan rođendan”. Luka ju je pratio s bocama vina. Njihova lica su bila puna radosti, a ja sam osjećala kako mi se srce raspada na tisuću komadića.
“Što se događa?” upitala je Ivana kad je vidjela moj izraz lica.
Nisam mogla govoriti. Davor je ustao i rekao: “Djeco, mama i ja… odlučili smo se razvesti.” Ivana je ispustila tortu na stol, a Luka je samo šutio, gledajući u pod.
“Šalite se? Na njen rođendan? Tata, jesi li ti normalan?” viknula je Ivana.
“Ivana, molim te…” pokušala sam smiriti situaciju, ali glas mi je bio slab.
Te večeri nitko nije okusio tortu. Djeca su otišla svojim kućama ranije nego inače. Ostala sam sama u tišini, zureći u papire na stolu. Davor je spakirao nekoliko stvari i otišao kod svoje sestre Ane.
Sljedećih dana nisam izlazila iz kuće. Susjedi su počeli šaputati – u malom naselju ništa ne ostaje tajna. Prijateljice su me zvale, ali nisam imala snage razgovarati ni s kim. Najviše me boljelo što nisam vidjela znakove – ili ih nisam htjela vidjeti? Davor je u zadnje vrijeme bio odsutan, često bi kasno dolazio s posla, vikendom bi “išao na planinarenje” s kolegama iz firme. Nisam pitala previše – vjerovala sam mu.
Jednog jutra nazvala me Ana, njegova sestra: “Marija, znam da ti nije lako… ali Davor već neko vrijeme ima nekoga drugoga.”
Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama gubi. “Tko?”
Ana je šutjela nekoliko sekundi. “Zrinka iz njegove firme. Mlada je… Znaš kako to ide.”
Zrinka. Sjetila sam se nje – uvijek nasmijana, uvijek spremna pomoći kad bi došla na firmine zabave. Nikad nisam ni pomislila…
Djeca su bila bijesna na Davora. Luka ga nije htio ni vidjeti; Ivana mu je poslala poruku: “Za mene si mrtav dok ne objasniš mami zašto si to napravio.” Ja nisam imala snage ni za ljutnju ni za mržnju – osjećala sam samo prazninu.
Tjedni su prolazili sporo. Počela sam šetati Maksimirom svako jutro, samo da pobjegnem od zidova koji su me podsjećali na sve što sam izgubila. Jednog dana srela sam staru prijateljicu Vesnu iz srednje škole.
“Marija! Pa gdje si ti nestala? Čula sam… Ako ti treba društvo ili rame za plakanje…”
Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam olakšanje što mogu nekome ispričati sve što me muči. Vesna me slušala bez osuđivanja.
“Znaš”, rekla mi je jednom dok smo pile kavu na Cvjetnom trgu, “nije kraj svijeta. Možda je ovo prilika da napokon misliš na sebe. Sjećaš se kako si voljela slikati? Zašto ne bi opet pokušala?”
Počela sam slikati u maloj sobici koju smo nekad zvali Lukinim kutkom za Lego kocke. Boje su mi pomagale da izrazim ono što nisam mogla riječima – tugu, bijes, ali i tračak nade.
Davor me povremeno zvao zbog papirologije ili dogovora oko podjele imovine. Bio je hladan i formalan; kao da nikad nismo dijelili život.
Jednog dana došao je po svoje knjige. Stajao je na vratima i gledao slike koje sam naslikala.
“Nisam znao da još uvijek slikaš”, rekao je tiho.
“Nisi znao puno toga o meni zadnjih godina”, odgovorila sam mirno.
Pogledao me prvi put nakon dugo vremena kao čovjeka, ne kao teret ili obavezu.
Razvod je prošao brzo – sudac nas je pitao jesmo li sigurni u svoju odluku; Davor je odmah potvrdio, ja sam samo klimnula glavom.
Djeca su ostala uz mene; Luka mi pomaže oko vrta, Ivana dolazi s unucima svake nedjelje na ručak. Naučila sam živjeti sama – nije lako nakon četrdeset godina braka, ali svaki dan pronalazim nešto novo zbog čega vrijedi ustati iz kreveta.
Ponekad se pitam: jesam li mogla nešto promijeniti? Jesam li previše davala drugima a premalo sebi? Ili jednostavno – ljudi se promijene i ljubav nestane?
Možda nikad neću dobiti odgovore na ta pitanja. Ali znam jedno: još uvijek imam sebe i još uvijek mogu voljeti život – makar drugačije nego prije.
Jeste li vi ikada morali iznova graditi svoj život kad ste mislili da vam je sve oduzeto? Kako ste pronašli snagu da nastavite dalje?