Na pragu šezdesete: Kad sam potražila prvu ljubav, otvorila su se vrata prošlosti
“Zašto baš sada, Jasna? Što ti to treba u životu?” pitala sam samu sebe dok sam stajala pred vratima stare kuće u predgrađu Sarajeva. Ruke su mi drhtale, a srce mi je tuklo kao da imam dvadeset, a ne šezdeset godina. Iza tih vrata možda je bio odgovor na pitanje koje me proganjalo cijeli život – što bi bilo da sam ostala s njim, s Edinom, mojom prvom ljubavi?
Sjećam se, bilo je proljeće 1981. godine. Miris lipa širio se ulicama Mostara, a Edin i ja sjedili smo na klupi kraj Neretve. “Jasna, jednog dana ćemo imati malu kuću s vrtom, ti ćeš saditi ruže, a ja ću ti svako jutro donositi kafu u krevet”, govorio je kroz smijeh. Vjerovala sam mu. Vjerovala sam u nas. Ali život nije pitao za naše planove. Otac mi je tada rekao: “Ne možeš s njim, Jasna. On je iz druge vjere, drugačije obitelji. Razumiješ li ti što to znači?” Nisam razumjela, ali sam poslušala. Udala sam se za Mirka, čovjeka kojeg sam naučila voljeti, ali nikad nisam zaboravila Edina.
Godine su prolazile. Djeca su odrasla, muž i ja smo se preselili u Zagreb. Sve je bilo kako treba biti – barem izvana. Ali svake godine, kad bi lipa procvjetala, miris bi me vratio u Mostar, na onu klupu i Edinov osmijeh.
Prije nekoliko mjeseci, na proslavi mog šezdesetog rođendana, kći Lana me pitala: “Mama, jesi li ikad poželjela nešto drugo? Jesi li ikad požalila?” Pogledala sam je i nasmiješila se: “Ne, dijete moje. Sve je kako treba biti.” Ali te noći nisam mogla spavati. U meni se probudila čežnja koju sam godinama gušila.
I tako sam sada stajala pred tim vratima. Udisala sam zrak Sarajeva i osjećala se kao da ulazim u vlastitu prošlost. Vrata su se otvorila. Preda mnom je stajala žena mojih godina, tamne kose i očiju koje su me podsjećale na nekoga koga sam davno voljela.
“Izvolite?” upitala je blago.
“Tražim Edina… Edin Hadžić… Je li ovdje živi?”
Žena me odmjerila od glave do pete. “Moj otac je Edin. Tko ste vi?”
Osjetila sam kako mi koljena klecaju. “Ja sam Jasna… stara prijateljica iz Mostara.”
Pozvala me unutra. Kuća je mirisala na kafu i svježe pečeni kruh. Na zidu su visjele slike – Edin kao mladić, Edin s djecom, Edin sa ženom koju nisam poznavala.
“Tata nije kod kuće trenutno”, rekla je žena dok mi je sipala kafu u šoljicu. “Ali doći će uskoro. Možete ga pričekati ako želite.” Sjela sam za stol i gledala oko sebe, osjećajući se kao uljez u tuđem životu.
“Kako ste rekli da se zovete?”
“Jasna… Jasna Kovačević.”
Žena me gledala nekoliko trenutaka u tišini, a onda upitala: “Jeste li vi ona Jasna o kojoj je tata pričao?”
Zbunjeno sam podigla obrve. “O kojoj Jasni?”
“On često spominje neku Jasnu iz Mostara… Kaže da mu je ona bila prva ljubav.”
Nisam znala što reći. Osjetila sam kako mi oči naviru suzama.
U tom trenutku vrata su se otvorila i ušao je Edin – sijed, ali još uvijek onaj isti osmijeh koji mi je grijao srce prije četrdeset godina.
“Jasna?” rekao je tiho, kao da ne vjeruje svojim očima.
Ustala sam i zagrlila ga bez riječi. Osjetila sam kako mi srce puca i sastavlja se istovremeno.
Sjeli smo zajedno za stol dok nas je njegova kćerka promatrala s čuđenjem.
“Zašto si došla?” pitao me nakon nekoliko trenutaka tišine.
“Morala sam znati… Jesi li sretan? Jesam li pogriješila što sam otišla?”
Edin je duboko uzdahnuo. “Jasna, život nas nosi gdje mora. Imao sam dobar život, ali nikad nisam prestao misliti na tebe. Kad god bih osjetio miris lipa ili čuo tvoje ime na radiju… uvijek bih se sjetio naše klupe kraj Neretve.”
Njegova kćerka nas je gledala zbunjeno, a onda tiho rekla: “Zato si uvijek bio tužan kad bi dolazilo proljeće…”
Edin joj se nasmiješio kroz suze: “Neke ljubavi nikad ne prođu, Amra.” Okrenuo se prema meni: “Ali ne žalim ni za čim. Imam tebe ovdje sada, makar na kratko.”
Ostali smo tako sjediti satima, pričajući o svemu što smo propustili – o djeci, o ratnim godinama koje su nas razdvojile još više, o snovima koje nismo ostvarili.
Kad sam odlazila, Edin me ispratio do vrata i nježno primio za ruku.
“Znaš li da tvoja kći liči na tebe kad si bila mlada?” rekao je tiho.
Nasmijala sam se kroz suze: “A tvoja Amra ima tvoje oči… Možda smo ipak ostavili trag jedno u drugome, iako nismo ostali zajedno.”
Vratila sam se kući u Zagreb s osjećajem mira koji nisam imala godinama. Mirko me dočekao s osmijehom i poljupcem u čelo.
Te noći ležala sam budna i razmišljala o svemu što sam proživjela – o ljubavi koju nisam zaboravila, o obitelji koju sam stvorila, o žrtvama koje sam podnijela zbog tuđih očekivanja.
Pitam se sada: Možemo li ikada zaista pobjeći od onoga što smo bili? Ili nas prošlost uvijek sustigne kad najmanje očekujemo?