Nakon očeve smrti: Istjerala sam njegovu partnericu i sada me svi mrze, ali ne žalim
“Ne možeš to uraditi, Lana! To nije tvoja kuća!” vrištala je Sanja dok sam joj pružala kutiju s njenim stvarima. Ruke su mi drhtale, ali nisam popuštala. U hodniku je mirisalo na tatin parfem, još uvijek svjež, kao da će svakog trena ući kroz vrata i reći da prestanemo s glupostima. Ali tata je bio mrtav već sedam dana, a ja sam odlučila da više neću šutjeti.
Sanja je bila s mojim ocem petnaest godina. Nikad je nisam zvala maćehom, niti sam je ikad doživjela kao porodicu. Bila je tu, uvijek u sjeni, uvijek s osmijehom koji mi se činio lažnim. Mama je otišla kad sam imala deset, a tata je ubrzo doveo Sanju. Nikad joj nisam oprostila što je zauzela mamino mjesto, iako znam da nije ona kriva što su se moji roditelji rastali. Ali kad je tata umro, sve ono što sam godinama gutala, sve neizgovorene riječi i stari bijes, isplivali su na površinu.
“Ovo nije tvoja kuća, Lana! Tvoj otac mi je ostavio sve!” vikala je Sanja, ali ja sam već bila odlučila. Papiri od nasljedstva još nisu bili gotovi, advokati su tek trebali sjesti za sto, ali ja sam osjećala da moram nešto napraviti. Nisam mogla gledati kako ona sjedi za tatinim stolom, pije kafu iz njegove šolje i nosi njegovu pidžamu kao da joj pripada.
Moj brat Ivan stajao je po strani, šutio i gledao u pod. Znao je da sam u pravu, ali nije imao snage da išta kaže. Mama me zvala svaki dan iz Splita, molila me da ne pravim scene, da budem razumna. “Lana, pusti ženu, nemaš pravo!” govorila je kroz suze. Ali ja nisam mogla. Nisam htjela.
Sanja je otišla te večeri. Ostavila je ključ na stolu i rekla: “Nikad ti neću oprostiti.” Ja sam samo stajala na vratima i gledala kako odlazi niz stepenice. Kad su se vrata zatvorila za njom, osjetila sam olakšanje – ali i prazninu koju nisam očekivala.
Sljedećih dana kuća je bila tiha kao grob. Ivan nije razgovarao sa mnom. Samo bi došao po stvari i nestao. Rođaci su me izbjegavali, a susjedi su šaptali iza leđa. “Jesi čula šta je Lana uradila? Istjerala ženu iz kuće!”
Jedne večeri dok sam sjedila sama u dnevnoj sobi, zazvonio je mobitel. Bila je to teta Mira iz Sarajeva.
“Lana, dijete moje… Šta ti bi? Svi pričaju o tebi kao da si monstrum. Znaš li ti koliko ti je otac volio Sanju?”
“Znam, teta… Ali ja nisam mogla više. Sve me gušilo. Kao da sam cijeli život bila gost u vlastitoj kući. Sad bar mogu disati.”
“A šta ćeš kad ostaneš sama? Porodica se ne bira, ali se ne izbacuje tek tako…”
Nisam imala odgovor. Samo sam plakala.
Narednih sedmica advokati su nas zvali na razgovore. Sanja je tražila svoj dio nasljedstva – tata joj je ostavio pola stana i nešto novca na računu. Ivan je bio bijesan na mene jer sam “zakuhala” sve to. “Mogla si biti čovjek pa sačekati! Sad će nas svi vući po sudovima!” vikao je.
Ali ja nisam žalila zbog svoje odluke. Svaki put kad bih prošla pored tatine sobe i osjetila njegov miris, znala sam da sam barem jednom u životu napravila ono što osjećam da je ispravno za mene.
Jednog dana naišla sam na staru kutiju s pismima koje mi je tata pisao dok sam bila mala. U jednom od njih pisalo je: “Lana, uvijek budi svoja, pa makar cijeli svijet bio protiv tebe.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam sjedila sama za stolom za kojim smo nekad svi zajedno večerali – tata, Sanja, Ivan i ja. Sad sam bila sama.
Ponekad se pitam jesam li pogriješila. Je li moja bol bila opravdanje za to što sam povrijedila druge? Je li ljubav prema ocu bila dovoljna da opravda moju mržnju prema ženi koja ga je voljela na svoj način?
Možda će mi porodica jednog dana oprostiti. Možda ću i ja sebi oprostiti.
Ali jedno znam: nekad moraš napraviti ono što osjećaš da moraš – pa makar te svi zbog toga mrzili.
Pitam vas: Šta biste vi uradili na mom mjestu? Da li porodica znači krv ili ono što osjećamo u srcu?