Naša godišnjica i prazna stolica: Pismo koje je promijenilo sve

“Znaš li koliko boli kad ti netko koga voliš okrene leđa baš na dan kad bi trebao biti najbliži?” pitala sam samu sebe dok sam zurila u praznu stolicu nasuprot mene. Na stolu su još uvijek bili ostaci kolača od maka, onog istog koji smo svake godine naručivali u maloj slastičarni kod Ferhadije. Ali ove godine, Dario nije bio tu da mi obriše kremu s usana i šapne: “I dalje si najljepša.”

Vratila sam se kući ranije s posla, noseći buket bijelih ljiljana, njegovih omiljenih. Već s vrata sam osjetila da nešto nije u redu. Kofer je stajao uz vrata, a Dario je sjedio u fotelji, blijed kao zid. Pogledao me kao stranac.

“Moram otići,” rekao je tiho, izbjegavajući moj pogled.

“Dario, danas je… Naša godišnjica… Šta se događa?” glas mi je zadrhtao.

Nije odgovorio odmah. Samo je ustao, pružio mi zgužvanu omotnicu i prošao pored mene kao da sam duh. Vrata su se zatvorila za njim bez buke, ali u meni je odjeknulo kao eksplozija.

Drhtavim rukama otvorila sam pismo. Svaka riječ bila je poput udarca:

“Draga Ivana,

Znam da ćeš me mrziti zbog ovoga, ali više ne mogu živjeti u laži. Godinama pokušavam biti muž kakvog zaslužuješ, ali osjećam se izgubljeno. Nisam sretan, a ne želim te više povrijediti svojim nezadovoljstvom. Odlazim jer moram pronaći sebe. Oprosti mi što ti ovo radim na naš dan.

Dario”

Srušila sam se na pod, stežući pismo kao da ću ga tako natjerati da nestane. Suze su mi klizile niz lice, ali nisam mogla ni plakati kako treba. Sve što sam osjećala bila je praznina.

Sljedećih dana kuća je bila tiha kao grob. Mama me zvala svaki sat: “Ivana, jesi li dobro? Dođi kod nas, nemoj biti sama.” Ali nisam mogla otići. Nisam mogla ostaviti naš stan, naše slike na zidu, miris njegove košulje na stolici.

Prijateljice su dolazile s vinom i utjehom:

“Ma pusti ga, nije te zaslužio!”
“Sigurno ima drugu!”
“Muškarci su svi isti!”

Ali ja sam samo šutjela. Nisu znale da je Dario bio drugačiji. Ili sam barem tako mislila.

Jedne večeri, dok sam prebirala po njegovim stvarima, pronašla sam još jedno pismo. Ovaj put nije bilo upućeno meni. Bilo je adresirano na njegovu sestru Anu:

“Ana,
Ne mogu više lagati Ivani. Znaš koliko sam se trudio, ali osjećam se kao stranac u vlastitom životu. Sve više mislim na tatu i kako je on pobjegao kad mu je bilo najteže. Bojim se da ću postati isti kao on ako ostanem. Volim Ivanu, ali ne mogu joj dati ono što joj treba. Oprosti mi što ti ovo pišem, ali ti si jedina koja će razumjeti.”

Tada sam shvatila – nije bilo druge žene, nije bilo velike izdaje osim one prema sebi samome. Dario je bio izgubljen čovjek koji nije znao kako voljeti ni sebe ni mene.

Tjedni su prolazili sporo. Svaki put kad bih prošla pored naše omiljene klupe u parku kod Miljacke, srce bi mi preskočilo. Sjećanja su me progonila – prvi poljubac pod kišobranom, smijeh dok smo hranili golubove, planovi o djeci koja nikad nisu došla.

Jedne subote mama me natjerala da dođem na ručak. Svi su bili tamo – brat Filip sa ženom i djecom, tata koji je šutio više nego inače.

“Ivana, život ide dalje,” rekla je mama dok mi je punila tanjir sarme. “Ne možeš cijeli život čekati da se netko vrati ili objasni svoje postupke. Moraš misliti na sebe.”

Ali kako? Kako nastaviti kad ne znaš gdje si pogriješio?

Jedne noći sanjala sam Darija. Stajao je na mostu i gledao u rijeku.

“Zašto si otišao?” pitala sam ga u snu.

“Nisam mogao disati,” odgovorio je tiho.

Probudila sam se znojna i sama.

Mjeseci su prolazili i polako sam učila živjeti bez njega. Prijavila sam se na tečaj keramike, upoznala nove ljude, počela trčati svako jutro uz obalu Save. Ali svake godine na našu godišnjicu sjednem sama u onu istu slastičarnu i naručim kolač od maka.

Ponekad pomislim – jesmo li mogli spasiti naš brak da smo više razgovarali? Da smo manje šutjeli o svojim strahovima? Ili je jednostavno sudbina htjela drugačije?

Možda nikad neću znati odgovore. Ali jedno znam – ne smijemo zaboraviti voljeti sebe prije nego pokušamo voljeti druge.

A vi? Jeste li ikad morali pustiti nekoga koga volite – i kako ste preživjeli tu tišinu koja ostane iza?