Naša Godišnjica Je Propala Zbog Svekrve, A Onda Nas Je Izdala
“Zar stvarno misliš da je ovo pošteno prema nama, mama?” glas mog supruga Ivana odjekivao je kroz stan, dok sam ja stajala pored prozora, gledajući kako kiša neumorno udara po limenom krovu susjedne zgrade. U rukama sam stiskala avionske karte za Barcelonu, našu prvu pravu godišnjicu iz snova, koju smo planirali mjesecima. Sve je bilo spremno: apartman s pogledom na more, večere pod zvijezdama, šetnje uskim ulicama starog grada. Ali sada su te karte bile samo podsjetnik na ono što smo izgubili.
Sve je počelo prije tri tjedna. Ivana je nazvala njegova majka, gospođa Marija. “Ivane, sine, ne znam kome da se obratim… Ako mi vi ne pomognete, izgubit ću stan!” plakala je kroz slušalicu. Znam da joj nije lako priznati slabost, ali te suze su bile kao nož u srce mom mužu. Pogledao me očima punim tuge i krivnje. “Ana, molim te… Znaš da joj ne mogu reći ne.”
Nisam odmah odgovorila. U meni se borila želja da budem dobra snaha i žena koja zna reći ‘ne’ kad treba. Ali ljubav prema Ivanu je prevagnula. “Naravno da ćemo pomoći. Putovanje može čekati. Obitelj je važnija.” Nisam ni slutila koliko će me te riječi kasnije boljeti.
Prodali smo avionske karte i otkazali apartman. Novac smo odmah prebacili Mariji na račun. Ivan je bio utučen, ali zahvalan. “Znaš da si najbolja žena na svijetu?” šapnuo mi je te večeri dok smo ležali u krevetu. “Samo želim da budeš sretna,” odgovorila sam, iako sam osjećala prazninu u prsima.
Tjedni su prolazili. Marija nam se nije javljala osim kratkih poruka: “Sve je u redu, hvala vam još jednom.” Ivan je bio zabrinut, ali ja sam pokušavala ostati pozitivna. Sve dok jednog dana nisam slučajno srela njezinu susjedu Ljiljanu na tržnici.
“Ana, draga, kako ste ti i Ivan? Jeste li bili na onom putovanju o kojem ste pričali?” upitala me Ljiljana dok je birala rajčice.
“Nismo… Morali smo otkazati zbog nekih obiteljskih stvari,” odgovorila sam nevoljko.
Ljiljana se nasmijala: “Ma Marija mi je rekla da ide na more s prijateljicama! Kaže da ste joj vi poklonili novac za ljetovanje! Baš ste divni!”
Osjetila sam kako mi krv navire u lice. “Molim? Na more?”
“Da, pa već je tjedan dana u Makarskoj! Svaki dan šalje slike u grupu!”
Nisam mogla vjerovati što čujem. Srce mi je lupalo kao ludo dok sam žurila kući. Ivan me dočekao na vratima.
“Moramo razgovarati,” rekla sam kroz zube.
Ispričala sam mu sve što mi je Ljiljana rekla. Ivan je bio u šoku. Odmah je nazvao majku.
“Mama, gdje si sada?”
“Pa… na moru sam s Ankom i Ružom… Zašto pitaš?”
“A stan? Dugovi?”
Nastala je tišina s druge strane linije.
“Ivane… nisam htjela da se brinete… Trebala mi je promjena… Vi ste mladi, imat ćete još prilika za putovanja…”
Ivan je spustio slušalicu bez riječi. Sjeli smo na kauč, oboje slomljeni.
“Kako nam je to mogla napraviti?” prošaptao je.
Nisam imala odgovor. Osjećala sam se izdano, ne samo zbog novca i putovanja, nego zbog povjerenja koje smo joj dali. Ivan se povukao u sebe, a ja sam danima pokušavala pronaći smisao u svemu tome.
Tjedan dana kasnije Marija se pojavila pred našim vratima s kutijom kolača i osmijehom kao da se ništa nije dogodilo.
“Djeco, nemojte biti ljuti… Život je kratak! Treba uživati dok možeš!”
Ivan ju je gledao bezizražajno. “Mama, nisi nas samo prevarila za novac. Uništila si nešto puno važnije.”
Marija je slegnula ramenima i otišla bez riječi.
Nakon toga naš odnos više nikada nije bio isti. Ivan i ja smo se trudili vratiti povjerenje jedno u drugo, ali sjena izdaje uvijek bi se nadvila nad nama kad bismo planirali nešto za sebe.
Ponekad se pitam: Jesmo li pogriješili što smo stavili obitelj ispred nas samih? Gdje je granica između pomoći i žrtvovanja vlastite sreće? Možete li vi oprostiti ovakvu izdaju?