Naša kćer voli gubitnika: Priča o ljubavi, razočaranju i granicama roditeljske brige
“Opet kasniš, Ana!” viknula sam s vrata, dok su mi ruke drhtale od bijesa i brige. Sat je već pokazivao pola devet, a ona je trebala doći još prije sat vremena. U kuhinji je Mirko, moj muž, nervozno lupkao prstima po stolu, gledajući kroz prozor kao da će se Ana svakog trena pojaviti.
Kad su se vrata napokon otvorila, Ana je ušla s umornim osmijehom na licu. “Mama, molim te, nemoj večeras,” rekla je tiho, skidajući jaknu. “Nisam raspoložena za svađu.”
“Nisam ni ja, ali ne mogu više gledati kako patiš zbog tog tvog Damira!” izletjelo mi je prije nego što sam uspjela zaustaviti riječi. Mirko je samo uzdahnuo i povukao se u dnevni boravak, kao da ne želi biti dio ove priče.
Ana je sjela za stol i gledala me ravno u oči. “Znaš da ga volim. I znaš da neću ostaviti čovjeka samo zato što nema posao ili što mu je porodica u rasulu. On je moj izbor, mama.”
Suze su mi navrle na oči. “Ali Ana, on ništa ne radi! Godinama! Ti vučeš sve na svojim leđima – stan, račune, hranu… A on? Sjedi kod kuće, igra igrice i žali se na život! Njegova majka te zove kad god joj treba novac, a ti trčiš kao da si joj kćerka! Zar ne vidiš da te iskorištavaju?”
Ana je šutjela nekoliko trenutaka. “Damir nije loš čovjek. Samo… nije imao sreće. Njegov otac ih je ostavio kad je bio mali, majka mu je bolesna… Ja sam mu sve što ima.”
“A što si ti sebi?” pitala sam kroz suze. “Kad si zadnji put mislila na sebe? Kad si zadnji put bila sretna?”
Mirko se vratio u kuhinju i sjeo pokraj mene. “Ana, znaš da te volimo. Samo želimo da budeš dobro. Nismo protiv Damira jer ga mrzimo, nego jer te volimo više od svega.”
Ana je ustala i počela skupljati tanjure sa stola. “Molim vas, prestanite. Ne razumijete ga. Nitko ga nikad nije razumio osim mene. Ako ga vi ne možete prihvatiti, onda… onda možda više neću dolaziti ovamo.”
Te riječi su me pogodile kao nož u srce. Gledala sam Mirka; i on je bio slomljen.
Sljedećih dana nisam mogla spavati. Svaki put kad bih zatvorila oči, vidjela bih Anu kako odlazi iz našeg života zbog čovjeka koji joj ne može pružiti ni osnovnu sigurnost. Sjetila sam se svih onih dana kad sam joj plela pletenice za školu, kad sam joj kupovala knjige i učila je da bude jaka i neovisna žena.
Jednog jutra odlučila sam otići do Ane bez najave. Damir mi je otvorio vrata u trenirci, neobrijan, s podočnjacima do brade.
“Dobar dan, teta Vesna,” promrmljao je.
“Gdje je Ana?” upitala sam hladno.
“Na poslu… kao i obično,” odgovorio je i slegnuo ramenima.
Pogledala sam stan – nered posvuda, prazne boce od piva na stolu, prljavo posuđe u sudoperu. Nisam mogla vjerovati da moja kćer živi ovako.
“Damire, zar te nije sram? Ana radi po cijele dane, a ti… Što ti radiš?”
Pogledao me s tugom u očima. “Znam što mislite o meni. I možda ste u pravu. Ali ja… ja ne znam kako dalje. Pokušavao sam naći posao, ali svaki put kad dođem na razgovor, ljudi me gledaju kao gubitnika. Moja majka stalno traži pomoć… Ana mi je jedina svjetla točka u životu.”
“A što će biti kad ona više ne bude mogla? Kad pukne pod pritiskom? Jeste li ikad razmišljali o tome?”
Damir je šutio.
Kad se Ana vratila kući, zatekla nas je u tišini.
“Mama! Što radiš ovdje?”
“Došla sam vidjeti kako si. I nisam sretna zbog onoga što sam vidjela.” Suze su mi opet krenule niz lice.
Ana me zagrlila. “Znam da ti nije lako gledati ovo sve. Ali ja volim Damira. I ne mogu ga ostaviti kad mu je najteže. Možda griješim, ali to je moj izbor. Molim te, poštuj ga.”
Otišla sam kući slomljena srca. Mirko me dočekao na vratima.
“I? Jesi li joj rekla?”
“Jesam… ali ništa se neće promijeniti dok ona sama ne odluči drugačije.” Sjela sam na kauč i zaplakala kao dijete.
Tjedni su prolazili, a Ana nas je sve rjeđe posjećivala. Svaki put kad bi došla, bila bi umornija, sve tiša i povučenija.
Jedne večeri zazvonio mi je telefon.
“Mama… mogu li doći kod vas? Samo na par dana…”
Srce mi je preskočilo od sreće i tuge istovremeno.
Kad je stigla, bila je blijeda i iscrpljena.
“Ne mogu više,” šapnula je kroz suze. “Volim ga, ali… izgubila sam sebe uz njega.” Zagrlila sam je najjače što sam mogla.
Mirko nam se pridružio i svi smo plakali zajedno.
Te noći dugo nisam spavala. Razmišljala sam o tome koliko roditeljska ljubav može biti bolna kad gledaš svoje dijete kako pati zbog svojih izbora.
Ponekad se pitam: Jesmo li trebali biti stroži? Ili smo trebali pustiti ranije? Gdje završava roditeljska briga, a počinje njihova sloboda?
Što vi mislite – treba li roditelj pustiti dijete da padne ili ga uvijek pokušavati zaštititi od vlastitih grešaka?