Naslijeđe pod teretom: Lejlin put između ljubavi i odgovornosti
“Lejla, ko si ti?” Baka me gleda praznim očima, a ja osjećam kako mi se srce cijepa na komadiće. Kiša lupa po prozoru njenog stana na Grbavici, a ja pokušavam ostati jaka. “Bako, ja sam Lejla. Tvoja unuka. Sjećaš se kad smo zajedno pravile baklavu za Bajram?”
Ona klima glavom, ali znam da laže. Njen pogled luta po sobi, traži nešto poznato, ali sve joj je strano. Prije samo mjesec dana, sjedila je ovdje, pričala mi o svom djetinjstvu u Mostaru, smijala se na moj račun kad sam zaboravila gdje sam ostavila ključeve. Sada ona ne zna ni gdje je.
Kad je umrla mama, baka je bila moj oslonac. Tata je otišao u Njemačku, a ja sam ostala s njom. Nas dvije protiv svijeta. Kad mi je advokat javio da sam naslijedila stan, osjećala sam ponos i tugu istovremeno. Ali niko me nije pripremio na to da ću morati biti roditelj vlastitoj baki.
“Lejla, gdje mi je Halid?” pita me iznenada. Halid je moj djed, umro prije deset godina. “Bako, Halid je otišao. Sjećaš se?”
Ona šuti, a meni suze naviru na oči. Ne smijem plakati pred njom. Moram biti jaka. Ali kad ostanem sama u kuhinji, pustim suze da teku. Zovem sestru Amru u Mostar. “Ne mogu više sama, Amra! Baka ne zna ni gdje je WC!”
Amra uzdahne: “Znaš da ne mogu doći svaki vikend. Imam djecu, posao… Ti si tamo, ti si naslijedila stan.”
Osjećam kako me guši krivnja i bijes. Zar sam zato naslijedila stan? Da budem jedina koja brine? Gdje su sada svi oni koji su dolazili na baklavu i kahvu kad je bila zdrava?
Jedne noći baka nestane iz stana. Panika me obuzima. Trčim po haustoru, vičem njeno ime. Nađem je kod komšinice Zlate, sjedi i pije čaj kao da je sve u redu. Zlata me pogleda s razumijevanjem: “Lejla, teško je. I meni je mama tako lutala prije nego što smo je smjestili u dom.”
Dom? Ta riječ mi para uši. Obećala sam baki da nikad neće završiti u domu. Ali kako ću izdržati? Ne spavam noćima, bojim se da će opet nestati ili zapaliti stan.
Porodični sastanak kod mene u stanu pretvara se u svađu. Amra viče: “Ne možemo sve svaliti na Lejlu!” Tetka Sanela odmahne rukom: “Neka proda stan pa neka plati njegovateljicu!”
Ja šutim. Gledam baku kako sjedi u kutu sobe i gleda kroz prozor kao da traži izlaz iz ovog svijeta.
Narednih dana pokušavam organizirati život: kupujem brave za vrata, postavljam podsjetnike po stanu, vodim baku kod doktora. Ljekar mi kaže: “Demencija je progresivna bolest. Pripremite se na najgore.” Kako da se pripremim? Kako da pustim osobu koja me odgojila da polako nestaje pred mojim očima?
Jednog jutra baka me pogleda i nasmiješi se: “Lejla, znaš li ti koliko te volim?” U tom trenutku sve boli nestaju. Grlim je i šapćem: “I ja tebe, bako.” Znam da će sutra možda opet zaboraviti tko sam, ali danas me prepoznala.
Dani prolaze u borbi s papirima, lijekovima i vlastitim mislima. Ponekad poželim pobjeći iz ovog stana punog uspomena i tuge. Ali onda se sjetim kako me baka tješila kad sam imala temperaturu ili kad sam pala s bicikla.
Jedne večeri sjedimo na balkonu i gledamo svjetla Sarajeva. Baka tiho kaže: “Sve će ovo jednom biti tvoje.” Suze mi klize niz lice jer znam da to već jest moje – ali po cijenu njene sreće i zdravlja.
Ponekad sanjam mamu i baku kako zajedno prave pitu u kuhinji punoj smijeha. Probudim se i shvatim da sam sada ja ta koja mora čuvati uspomene.
Nisam znala koliko ljubav može boljeti dok nisam gledala kako osoba koju najviše volim polako nestaje pred mojim očima.
Možda će jednog dana neko drugi sjediti u ovom stanu i pitati se tko su bili ljudi sa starih fotografija na zidu. Ali dokle god sam ovdje, čuvat ću bakino naslijeđe – ne samo stan, nego i sve ono što me naučila o životu.
Ponekad se pitam: Je li ljubav dovoljna kad nestane sjećanje? I gdje završava odgovornost kad počne žrtva?